U emisiji Nedjeljom u 2 razgovaralo se o posvajanju djece iz Konga. Kako izgleda proces posvojenja, zašto ima tako puno pravnih nedoumica, koliko se “čeka” na posvojenje djece u Hrvatskoj te kako se osjećaju roditelji koji su već ranije doveli djecu iz Afrike, neka su od pitanja emisije.
Na pitanje koji su njeni razlozi da izlazi sa svojom pričom u javnost rekla je da “to naprosto mora učiniti”, piše SD.
– Ne mogu reći da sam ja sad glasnik svih obitelji koje su posvojile djecu u Hrvatskoj iz DR Konga, ali se svi u ovom trenutku nalazimo u jednoj jako teškoj situaciji jer smo izloženi neviđenom medijskom linču. Lako za nas posvojitelje, ali su izložena naša djeca. Ja danas ne nastupam kao odvjetnica, ne kao Tanja Budimir Gulan. Ja danas nastupam kao majka. Mislim da svaka majka ima poriv zaštititi svoju djecu pa tako i ja, rekla je u uvodu emisije.
Rekla je da joj sve što se događa u zadnjih mjesec dana izgleda kao “lov na djecu”.
– Pogledajte malo medijske natpise i društvene mreže, mislim da to svi gledaju i čitaju komentare. Toliko su degutantni i brojni da ne želim te riječi ponavljati niti se na takav nivo spuštati. Ali kad pogledate nacrtano vješalo, na što vas to asocira, upitala je.
– Znam da tu postoje određene političke opcije, ali kako sam ja apsolutno apolitična neću prozivati nikoga, niti sam taj tip. Ali moram reći da ljudi koji su u politici i koji se javno izlažu i govore o činjenicama o kojima, usudit ću se reći, pojma nemaju – da moraju razmišljati doista o djeci o kojoj navodno razmišljaju i nas prozivaju trgovcima djece ili ne znam, mi smo tu neka međunarodna skupina koja se bavi trgovinom djece, tako svašta nešto… Naravno da me to na neki način prisililo da dođem i kažem par rečenica o tome tko mi posvojitelji jesmo, naglasila je.
Objasnila je kako cijela situacija utječe na njenu djecu. Njena najstarija kćer ima 10 godina.
– Televiziju gleda. U početku sam ja to sve gasila, skrivala i onda sam shvatila da je to bez veze. Jer netko će je putem do škole pitati nešto… Imali smo takvih slučajeva, da su pitali djecu: “koliko te mama platila”, “ti si kupljena”, “ti si prodana”. Mi smo isto imali neku malu situaciju s dečkima koji idu u 1. razred, ali je to bilo vrlo brzo sanirano jer imamo jako dobru školu. I moja kćer sve zna. Prvi put je pogledala Dnevnik i uzbunilo se dijete i onda sam joj ja ispričala o čemu se sad tu radi, na što se moje dijete, vjerovali vi to ili ne, naprosto nasmijalo. Rekla je: “oni nisu normalni” i ja sam joj odgovorila: “da ljubavi, ali oni to tako misle”. A onda je rekla: “daj pusti mene da ja objasnim tim novinarima kako sam došla u Hrvatsku”.
Nije ju strah da će joj netko uzeti djecu koja su već posvojena.
– Nemam uopće takvu bojazan. Ona se prožima kroz sve posvajatelje i retoriku koju, nažalost, imamo svakodnevno na dlanu, ali sam uvjerena da je to nemoguće, kazala je.
Ispričala je svoju priču o posvajanju.
– Operirana sam baš na današnji dan 2009. godine, bila sam onkološki bolesnik i tako se i dalje vodim, ali se ne gledam tako. Imam apsolutni odmak od takve etikete. Čekala sam 5 godina jer se tada događaju recidivi. Tad sam već imala 40 godina. Krenula sam i na umjetnu oplodnju, ali sam shvatila da čemu to? Čemu mučiti svoje tijelo kad postoje djeca koja nemaju roditelje? Tada, 2015. godine prvi put sam otišla u Centar za socijalnu skrb u Zadru.
Tijekom te obrade upoznala sam sve stručnjake, dolazili su mi doma da vide jesam li uopće podobna kao posvajatelj i oni su mi tada, onako između redaka rekli da se moram pripremiti na to da će to zapravo jako teško ići. Odnosno, da je puno više posvajatelja nego djece koja su slobodna za posvajanje. Otvoreno sam ih pitala koliko bi trebala čekati, na što je odgovor bio “godinama”. Pomislila sam hoću li tada imati 45 godina ili koliko i sjetila se da imam poznanicu koju sam vidjela s crnom curicom. I ti je krenula moja priča prema Africi, rekla je.
Istaknula je da “Centri uopće nisu krivi što nema posvajanja i ne mogu reći za Centar ništa loše”.