Hrvatska se godinama mučila na velikoj pozornici Eurovizije, sve do neočekivanog uspjeha 2024. godine. Nakon pobjede grupe Riva s pjesmom “Rock Me Baby” 1989., rijetko smo svjedočili većim rezultatima, no “Rim Tim Tagi Dim” Baby Lasagne iznenada je vratio Hrvatsku među glavne priče natjecanja.
Dvije godine kasnije, u Beču dolazi novi test za Hrvatsku. Nakon prošlogodišnjeg neuspjeha Marka Bošnjaka, Lelek s pjesmom “Andromeda” pokušat će pokazati je li uspjeh Baby Lasagne bio samo iznimka ili početak novog kontinuiteta. Ipak, očekivanja su sada znatno opreznija jer će biti teško ponoviti drugo mjesto Marka Purišića u Švedskoj.
Kako se gradio fenomen: Baby Lasagna i rast koji nitko nije planirao
Iako nismo uspjeli ponoviti hype i maniju Baby Lasagne lani, Lelek, za razliku od Bošnjaka koji se nije dokopao finala, ipak nudi nešto posve drugačije. No, trenutačna pozicija na kladionicama prema podacima portala Eurovision Odds ih smješta u samu sredinu, sa skromnim šansama za konačno slavlje u visini od samo 1%.
Trenutno smo sedamnaesti od ukupno 35 zemalja kandidata. To je i dalje bolja početna pozicija nego prošlogodišnja; Mark Bošnjakov “Otrovna torta” nije uspjela uvjeriti analitičare da joj daju ikakve šanse za pobjedu kod najboljih online kladionica. S druge strane, ako ćemo se voditi Lasagninim primjerom, Lelek je već u zaostatku.
Naime, te mitske 2024. godine prvi prijelomni trenutak za ‘Rim Tim Tagi Dim’ bila je Markova pobjeda na Dori. Pjesma se munjevito potom proširila društvenim mrežama i to organski, a velika manija za Purišićevim hitom je došla do usijanja kada su mu šanse za pobjedom porasle na nevjerojatnih 50 %.
Lelek sa svojim neobičnim performansom i lokalnim obilježjima koje ne spadaju u klasičnu odjeću i obuću (ističu se tetovažama), ima potencijala ponoviti uspjeh, ali onaj najvažniji faktor im i dalje nedostaje. Sreća, sve se još stigne okrenuti u našu korist.
Lelek: drugačiji put, drugačija pravila igre
Lelek dolazi s potpuno drugačijim pristupom. “Andromeda” je atmosferična, etno-inspirirana i vizualno promišljena pjesma koja se ne nameće na prvo slušanje. Pjesma predstavlja ozbiljan, autorski koncept koji ne podilazi slušateljstvu što je prilika, ali uvijek i rizik.
Eurovizijska publika pjesmama ne daje puno vremena. One ionako traju maksimalno tri minute, i potrebno je samo deset ili malo više sekundi da se publika odluči sviđa li im se pjesma ili ne. Zato je ključno pitanje: može li Lelek osvojiti srca publike unutar tri minute nastupa?
Trenutno – ne izgleda kao favorit. Ali prostor za iznenađenje postoji. Uostalom, rijetki su vjerovali da će početna euforija oko Baby Lagane potrajati. Danas, dvije godine od nastupa, Marko Purišić s bendom svira po cijeloj Europi, što je svima bio nezamisliv scenarij u danima kada je njegov ‘Rim Tim Tagi Dim’ počeo osvajati tržišta.
Tetovaže kao identitet: sicanje kao detalj koji može napraviti razliku
Jedan od najupečatljivijih elemenata su tetovaže inspirirane sicanjem – tradicionalnim simbolima identiteta i zaštite. Vezana je za zaštitu katoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini kako bi se tamošnje žene vjerski obilježile pred osmanskim osvajačima, što bendu Lelek daje snažnu etnocentričnost.
No, većina vjerskih i političkih izražavanja na multikulturalnim događajima poput Eurovizije u pravilu se pokazuju kao promašaj odnosno rizik koji se ne isplati jer isticanjem određenih simbola postoji opasnost od otuđenja od dijela publike.
S druge strane, sicanje stvara posebne i upečatljive tetovaže, a Eurovizija upravo voli jasne, prepoznatljive znakove. Ako publika to razumije – Lelek dobiva najvažniju značajku a to je – identitet. Ako ne – ostaju samo puka estetika bez poruke. Upravo će to odlučiti hoće li njihov nastup ostati zapamćen ili pak poslan u ropotarnicu povijesti nekoliko sati iza finala.
Favoriti 2026: jaka konkurencija bez istaknutog lidera
Ovogodišnja Eurovizija nema dominantnog favorita. Finska vodi, ali bez uvjerljive prednosti. Švedska donosi savršenu produkciju, ali je pitanje hoće li opet ponijeti pobjedu nakon nekoliko uspješnica i dvostruke pobjede njihove pjevačice Loreen. Italija pak ima vokal koji bi žiri mogao nagraditi. No, nije žiri jedini, nešto će se pitati i publiku. Pogotovo u finalu.
Ono što daje nadu da bi se netko poput Leleka mogao progurati na vrh je nedostatak jasnog favorita za ovu godinu. Naše predstavnice imaju gotovo sve potrebno za uspjeh: identitet, estetiku o koncept, ali nemaju onaj ključni potpuno organski moment koji će iz izdići iz prosjeka prema vrhu.
Puno toga će ovisiti o njihovom nastupu ali i probama koje se snimaju. Tri stvari su ključne: Početak pjesme mora odmah privući pažnju u prvih nekoliko sekundi skladbe. Vizual mora biti jasan i pamtljiv. Što već u neku ruku i jest sa motivom sicanja na rukama. Emocija mora biti univerzalna za sve, što može biti problem zbog lokalnog konteksta takvih tetovaža.
Zaključak: između očekivanja i stvarnosti
Na prvi pogled, ‘slika’ koju su predstavile Lelek ima svoje sličnosti s Baby Lasagne. Premda je za Euroviziju pripremio nešto drugačiju kostimografiju, na Dori je središnji vizualni identitet nastupa bio u narodnoj nošnji kakva se veže za istarski poluotok od kuda i autor benda Baby Lasagna i potječe te živi.
Može li publika to nagraditi? To ćemo saznati u svibnju kada će se velika manifestacija održati u Beču preko dvije polufinalne večeri, a kasnije nadamo se i u velikom finalu.
Hrvatska više nije nevidljiva, ali to ne znači da je sigurna za završnicu.
Lelek dolazi s idejom koja je riskantna ali svakako otvara prostor za gore spomenuti trenutak i moment koji bi mogao promijeniti sve. Ako se taj trenutak dogodi – sve je moguće. Ako ne – rezultat će biti korektan, ali zaboravljiv. Nakon dugog niza godina nevidljivosti na sceni, Hrvatska je opet na eurovizijskoj mapi. Pitanje je samo može li se na njoj zadržati.
