Večeras od 18:45 sati na rasporedu je nastavak velikog rivalstva između dviju nogometnih reprezentacija, Turske i Hrvatske. Igrom slučajnosti (ili možda ne?) sraz će se odigrati na identičan dan kada su Vatreni ostvarili jednu od najvećih pobjeda u povijesti izabrane nogometne vrste. Prije točno devet godina izabranici Slavena Bilića uvelike su si trasirali put prema Europskom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini pobjedom u prvoj utakmici doigravanja nad Turskom na Turk Telekom Areni pred 43 tisuće fanatičnih Turaka. Neki se ne bi složili s tezom da ova pobjeda spada među one najveće, ipak je konkurencija jaka, bilo je u posljednjih 30 godina pregršt pamtljivih i, štoviše, legendarnih slavlja. U obzir se mora uzeti atmosfera kakva je vladala uoči puta u Istanbul potaknuta „neumoljivim“ medijskim natpisima pomoću kojih se već unaprijed otpisivalo reprezentaciju koja nije bila uvjerljiva u kvalifikacijama za Euro (porazi od Grčke 0:2 i Gruzije 0:1). Vatreni su nezaboravnom pobjedom u glavnom turskom gradu demantirali svako slovo zloćudnih natpisa koji su ih ispratili na put.
Neuvjerljive kvalifikacije dovele do negativnog ozračja
Uh, kako je slatka bila ta pobjeda. Iz mnogobrojnih razloga. Gotovo tri i pol godine živjeli smo s velikom i bolnom ranom, od poraza u četvrtfinalu Eura 2008. Taj poraz nas nikad neće prestati peći. Klasnić nas je uveo u „sedmo nebo“, a onda su nas pospana obrana i famozni Semih Senturk izveli iz istog „neba“. Najbolniji je to poraz u povijesti Vatrenih, čak i bolniji od onog protiv Francuza u polufinalu Mundijala 1998. godine. No, ta večer, 11. studenog 2011. bila je u potpunom kontrastu te se nije mogla dogoditi protiv boljeg protivnika. „Boljeg“ u smislu raznih faktora: jačine, domaćinske atmosfere, a ponajviše osjećaja osvete koji se kuhao u svima nama više od tri godine. Znali smo kako će osveta doći, prije ili kasnije. Momci su u Istanbul bili ispraćeni, praktički, kao gubitnici. Mediji su ih, i prije nego su nogometaši i stručni stožer poletjeli iz Zagreba, proglasili pokojnicima. Ruku na srce, igra u kvalifikacijama za Euro 2012. nije bila najsjajnija. Poraz od Gruzije u gostima pogotkom Kobiashvilija u posljednjim minutama, Gruzije koja nam ne bi smjela raditi probleme pa, umalo, isti scenarij na Poljudu, no na svu sreću ukazali su se Mandžukić i Kalinić pogocima u smiraju ogleda. Možda je i ključan susret tih kvalifikacija bio protiv Grčke na Maksimiru u drugom kolu. Puno bolja momčad Slavena Bilića nije uspjela probiti grčki zid te je sraz završio bez pogodaka. Da su „Bilić Boysi“ taj put pobijedili Grčku pobjegli bi im na četiri boda te bi produbili krizu Grka nakon početnog domaćeg remija s Gruzijom (1:1). Nakon pirejskog poraza pri kraju kvalifikacija (0:2), bilo je jasno da Vatrenima slijedi ono neizbježno – doigravanje za prolazak na četvrtu europsku smotru.
Veličanstvena večer otpisanih!
Veliki bivši poljski nogometaš te trenutni predsjednik Poljskog nogometnog saveza, Zbigniew Boniek, u isti je tren oduševio dio hrvatske javnosti, ali i zgrozio dio javnosti nakon što je na ždrijebu izvukao par Turska – Hrvatska. Pa zašto baš oni, pored BiH, Crne Gore i Estonije? Ništa, ako prođemo njih, onda smo zaslužili nastup u Poljskoj i Ukrajini. Tako je, barem, razmišljao onaj optimistični dio navijača. Kvalitetna momčad Turske, plus vatrena istanbulska atmosfera i nove traume su zagarantirane, mislili su mnogi. Ali, ne i nogometaši. Krenulo je kao iz bajke. Prodor Ćorluke po lijevoj strani, lopta za Olića koji utrčava ispred Volkana Demirela i 1:0. Sjajna odluka izbornika Bilića da Ćarlija, koji se tek oporavio od ozljede, stavi na lijevi bek, umjesto na stopersku poziciju. Ćorluka je tada možda odigrao utakmicu karijere u nacionalnom dresu, koju je okrunio s asistencijom i pogotkom. Sakrili smo loptu od domaćina, a kad je Mandžo poentirao za 2:0 nakon opsade turskoga gola, bilo je jasno da smo sudionici povijesne večeri. Veličanstvene večeri otpisanih!