Kada je Ante Kostelić svoju djecu, Janicu i Ivicu, vodio na rubove litica da ondje trče, da skaču u more s velikih visina, da voze bicikle po opasnim putevima, malotko ga je smatrao normalnim ocem. Jer, naposljetku, koji to roditelj koji svojoj djeci želi najbolje, će ih tjerati na, za neke, „samoubilačke“ misije. Očito, roditelj koji zna psihu svoje djece, koji je prepoznao ogroman talent u svojoj djeci i još veću dozu požrtvovnosti. Kad spominjem talent, ne mislim samo na sportski, nego i onaj životni koji kasnije rezultira upornošću, trudom i željom da se od sebe uvijek daje maksimum. Međutim, strah je najčešće glavna komponenta koja mnoge unazaduje u ostvarenju vlastitih ciljeva, a Ante je znao da se te grozne komponente kod Janice i Ivice može riješiti ako joj se suprotstavi trčanjem po litici, skakanjem u more s visokih stijena,… „Učinite ono čega se bojite i strah će sigurno umrijeti“. To su i učinili te na taj način spoznali sami sebe. Tako se tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća u skromnoj obitelji Kostelić počela stvarati priča o deset olimpijskih medalja, osam svjetskih medalja, 12 Malih kristalnih globusa, četiri Velika kristalna globusa te još pregršt dosega.
Bronca u Schladmingu 1997.
Hrvatska javnost prvi put se značajnije zainteresirala za alpsko skijanje 1997. godine. Tada je 17-godišnji Ivica Kostelić osvojio svjetsku juniorsku broncu u Schladmingu (kombinacija). Nekoliko godina ranije, dok je rat harao Lijepom našom, tu i tamo pojavila se vijest kako tamo neki Kostelići ostvaruju odlične rezultate u mlađim dobnim kategorijama skijanja. Nikako ne smijemo zaboraviti Vedrana Pavleka koji je držao hrvatsko skijanje „živim“ tijekom 1990-ih, a odlučio se umiroviti sa samo 25 godina (1998.), u trenucima kada su na svjetsku scenu stupali Janica i Ivica.
Rani završetak prve tri sezone
Stariji brat prvi je iskočio u žižu javnosti, no vrlo brzo ga je mlađa sestra „prešišala“ i uputila se u zvjezdanu orbitu. Nikada Janica i Ivica nisu jedno drugom bili konkurencija, samo motivacija i međusobna podrška za još bolje, još brže. Ivo se prvih godina nakon ulaska u Svjetski kup (listopad 1998.) strašno mučio s ozljedama. U prve tri sezone nikad nije dogurao do veljače, samim time i do završetka sezone. Tada je bilo veliko pitanje može li Ivica pretočiti svoj talent u rezultate. No, Ivici opcija nikad nije bila odustati.
Broj dva u obliku broja jedan
U jesen 2001. godine vratilo mu se. Sve one ozljede, silne operacije koje je imao u nepune 22 godine života, u Aspenu mu se vratilo. Sa startnim brojem 64 ostvario je jednu od najlegendarnijih pobjeda u povijesti Svjetskog kupa, s najvišim startnim brojem ikada. Do velikog broja jedan, došao je pod simbolikom broja – dva. Dakle, ta se sezona službeno vodi kao 2002., velika pobjeda ostvarena je dva dana nakon 22. rođendana sa startnim brojem 64 (oduzmite te dvije znamenke jednu s drugom). Ivica nikad nije težio da on bude broj dva, samo broj jedan.
S 19 godina svjetska prvakinja, s 20 olimpijska
Ta je godina bila bajkovita. Osam mjeseci prije Aspena, Janica je osvojila svoj prvi Veliki kristalni globus, s tek napunjenih 19 godina! Dok je Ivica hitao prema ukupnoj pobjedi u slalomu, mlađa sestra pripremala se za neviđeni doseg hrvatskog sporta – četiri olimpijske medalje, od čega tri zlatne na jednim Igrama. Bio je Ivo razočaran nakon izletanja sa staze u drugoj slalomskoj vožnji, nakon što je osvojio četvrto mjesto u prvom laufu, sa samo 26 stotinki zaostatka za Benjaminom Raichom. Nije, naposljetku bio tužan, poprimio je raspoloženje Ante i Janice. Obitelj Kostelić se iz Utahe vratila s četiri olimpijske kolajne!
S tri slalomske pobjede, Ivica je uzeo Mali kristalni globus u slalomu ispred Bodea Millera, kojeg je zahvatila Ivičina sudbina iz ranijih sezona. Nakon što je bilo jasno kako su se usavršile sposobnosti u jednoj disciplini, krenula je težnja za još većim, nečim što je mlađa sestra već imala u svojoj vitrini, i što će joj se u toj istoj vitrini utrostručiti u nadolazećim godinama – Veliki kristalni globus.
Kraj za sestru
U međuvremenu je stigao famozni St. Moritz i jedino Ivičino svjetsko zlato (slalom). Uz dva Janičina zlata (slalom i kombinacija), Kostelići su imali „usta puna zlata“. Iste, 2003. godine, dobili smo i drugi put najbolju skijašicu svijeta, a tri godine kasnije i treći put. Bila je tada Jana iscrpljena silnim operacijama, ozljedama, teškim padovima te je u istoj dobi kao i Vedran Pavlek, odlučila objesiti skije o klin.
Kostelići za povijest
Godine 2006., u jednoj od najlošijih Ivičinih sezona, ponovno popraćenoj ozljedama, bio je na korak do ostvarenja životnog sna, kao i još triput kasnije u karijeri. Mogao se već tada početi privikavati na srebrne medalje. Malo više od pola sekunde bio je sporiji u kombinacijskoj utrci od Teda Ligetyja, no puno je to, naspram nekih kasnijih pehova. Samo za najveće skijaše bi srebrna olimpijska medalja bila peh, no četiri puta biti drugoplasirani, uistinu je peh. Torinskim srebrom Ivice, te zlatom i srebrom Janice, Kostelići su postali prvi brat i sestra s olimpijskom medaljom na istim Igrama.
Lov na „brze“ bodove
Nakon odlaska Janice, hrvatsko skijanje ostalo je na ostvarenjima Ivice, Ane Jelušić te ponekih zapaženijih rezultata Natka Zrnčića-Dima i Nike Fleiss. Budući da se od Ivice daleko najviše očekivalo, morao je krenuti i na druge discipline, morao je postati all-round skijaš, kao njegova sestra. Do tada, kao slalomaš morao je postizati vrhunske rezultate kako bi se ugurao u top deset, kao što je to bio slučaj 2002. i 2003. godine (prvi i drugi u slalomu), a oba je puta sezonu završio na sedmoj poziciji ukupnog poretka. Transformiranjem klasične kombinacije (spust + dva slaloma) u superkombinaciju (spust + jedan slalom), učinilo je skupljanje bodova još malo težim. Brze discipline morale su postati dodatan izvor bodovnog prihoda…
2008. krenula velika serija
Tek je 2008. godine u Kitzbuhelu osvojio prve spustaške bodove u karijeri, završivši na 29. poziciji. Samo tjedan kasnije stigao je i prvi top ten plasman u najbržoj disciplini, u Chamonixu (osmo mjesto). Te je sezone krenula fantastična serija hrvatskog skijaša koji je do 2013. godine ostvario šest uzastopnih sezona u kojima je bio među šest najboljih skijaša. Samo su rijetki tijekom povijesti mogli osvajati Velike globuse natječući se ili u tehničkim ili brzim disciplinama, poput Stenmarka i Hirschera.
Priprema za mjesec iz snova
Olimpijske igre u Vancouveru bile su najplodonosnije u Ivičinoj karijeri. Zlata su mu pobjegla za 16 stotinki (slalom – Giuliano Razzoli), odnosno 33 stotinke (superkombinacija – opet Bode Miller). Bila je to najava za ono što je slijedilo nadolazeće sezone. Međutim, prvi dio te sezone nije niti slutio u što bi li se mogla rasplesti godina iz snova. Slalomsko otvaranje u Leviju bilo je odlično, treće mjesto i postolje za početak sezone. No, onda je krenuo niz prosječnih rezultata i solidnih utrka u kojima niti jednom nije ušao među deset. Znao je Ivica što čeka…
Sedam pobjeda i 999 bodova
Nova godina 2011. Nakon dugog niza godina vozi se paralelni slalom u bajkovitom adventskom Munchenu. Na putu do finala, Kostelić je izbacivao Jansruda, Herbsta i Neureuthera, a u velikom finalu i Juliena Lizerouxa. Kao taj Munchen, pamtimo i Zagreb te godine i Jeana-Baptistea Grangea. Za treptaj oka Francuz je bio brži od hrvatskog majstora koji nikad nije pobijedio na „svom“ Sljemenu. Vidjelo se tada da je Ivica u strašnoj formi te da ga nitko ne može zaustaviti. Uslijedile su pobjede u Adelbodenu (slalom), najdražem Wengenu (superkombinacija i slalom), Kitzbuhelu (kombinacija i senzacionalna pobjeda u superveleslalomu) i Chamonix (na postolju sa Zrnčić-Dimom u superkombinaciji). S 999 osvojenih bodova i sedam pobjeda u nestvarnom siječnju, Kostelić je postao rekorder Svjetskog kupa u obje kategorije što se tiče jednog kalendarskog mjeseca. Tada je već na kontu imao 400-injak bodova više od konkurencije te se polako mogao početi pripremati za najveći trenutak karijere, podizanje Velikog kristalnog globusa. Upravo je takvu bodovnu razliku na kraju sezone imao ispred prvog pratitelja, Didiera Cuchea, a 36 bodova bio je ispred Grangea u poretku slalomaša za drugi kristalni globus u svojoj najjačoj disciplini.
Ivičina nova ozljeda donijela početak nove ere Svjetskog kupa
Jako žalosti činjenica što je Ivica bio u sjajnoj poziciji ponovno osvojiti titulu najboljeg na svijetu. U sezonu 2011./12. krenuo je i bolje nego u pobjedničku, s dvije slalomske pobjede u prosincu (Beaver Creek i Flachau). U siječnju je pokorio, kao i inače, i Wengen te Kitzbuhel te je na ulasku u veljaču zasjeo na čelnu poziciju ukupnog poretka. No, po tko zna koji put javila se ozljeda zbog čega je Ivo morao propustiti 11 utrka što je i značilo kraj ambicija za obranom naslova. Savršeno je takvu situaciju iskoristio Marcel Hirscher koji je skinuo Ivicu s trona te na toj poziciji ostao sve do prošle godine.
Posljednji put u Kranjskoj Gori
Još je sljedeće sezone Ivica bio kompetitivan u sve boljoj konkurenciji, osvojivši Mali kristalni globus, treći uzastopno, u kombinaciji, a u slalomu je završio na trećem mjestu, zauzevši petu poziciju u ukupnom poretku. Deseti dan ožujka 2013. godine pamtit će se kao posljednji kad je na jednoj utrci Svjetskog kupa svirala hrvatska himna u čast pobjedniku – Ivici Kosteliću. Bilo je to nakon slaloma u Kranjskoj Gori, slovenskom zimovalištu gdje je Hrvat stigao do 26. pobjede u karijeri, čime se izjednačio s velikim Franzom Klammerom.
Lauf a la Kostelić
Na Igrama u Sočiju 2014. godine, Ivica je već bio u 35. godini života i s mnogobrojnim ozljedama i operacijama iza sebe. Očekivanja su bila smanjena na minimum. Nakon prve slalomske vožnje Ivica je bio smješten na 21. poziciji s velikih + 2.05 sekundi zaostatka za Marijom Mattom. Bilo je jasno kako je nedostižna nova medalja, no pomak se mogao napraviti, pogotovo jer je otac Ante postavljao drugu vožnju. Rađena po specijalitetu Kostelića, onakva iznimno selektivna i zahtjevna većini skijaša, Ivici je savršeno sjela. Znao je sve zamke koje nosi te je u drugom laufu napravio skok od čak 13 mjesta. Našao se Ante na tapeti razočaranih Francuza i Talijana (Grange, Pintaurault, Moelgg, Razzoli), no tko im je kriv. Kako je njima bilo, tako je i svima.
Utrka karijere Sandra Vilette
Osam dana ranije dogodio se još jedan olimpijski peh Ivice Kostelića. Sedmo mjesto u spustaškom dijelu superkombinacije i zaostatak manji od sekunde za vodećim Kjetilom Jansrudom davao je nade u ostvarenje životnog sna. Najvažnije je bilo da Ivica u cilj slalomskog dijela uđe sa zelenim kraj svog imena, no nažalost, to nije uspio napraviti. Četiri godine prije ukazao se Giuliano Razzoli napravivši veliko iznenađenje otevši Ivici zlatnu medalju u slalomu, a u Sočiju to je bio Sandro Viletta, ispodprosječni slalomaš u kojega je tog dana, valjda, ušao duh Marija Matta ili Andre Myhrera. Nevjerojatna slalomska vožnja donijela mu je skok s 14. na prvo mjesto te zlatnu olimpijsku medalju. Ivo se morao po četvrti put zadovoljiti srebrom.
St. Moritzom zaokružio prekrasnu priču
U godinama koje su dolazile, Ivicu je s navijačke perspektive ponekad bilo bolno gledati. Mislili smo: „pa što ti ovo treba, mogao si otići dok si bio na vrhuncu“. Međutim, nekima je nezamislivo da je pojedinim sportašima / skijašima užasno teško napustiti profesiju kojom su se bavili toliki niz godina, trenirali satima, budili se prije negoli će sunce izaći kako bi se na vrijeme pripremili za nadolazeću utrku. Ivica nije htio samo tako napustiti voljeno skijanje. Čekao je pravu priliku, a to je bio St. Moritz i SP 2017. godine. Švicarsko zimovalište mu je zauvijek ostalo u srcu nakon zlata 2003. godine. U 38. godini života napokon je odlučio reći „zbogom“ i posvetiti se drugim ljubavima, kojih Ivica ima na pregršt.
Patnja se vratila kroz prizmu pobjeda
Ukupno 26 operacija potrebno je za ulazak u sportsku besmrtnost. Na brojci 14 zaustavio se Ivica Kostelić (koljeno), a dvije manje upisala je Janica (koljeno, slijepo crijevo, štitnjača). Propatili su kroz karijeru, no patnja im se vratila kroz prizmu pobjeda, postolja, medalja i Globusa. Janica je, bez premca, najveća hrvatska sportašica ikada, a Ivica je jedan od najvećih sportaša te skijaš kakvog nećemo još dugo imati.