Ususret novoj nogometnoj sezoni i skorašnjoj 110. godišnjici osnutka Hajduka, odlučili smo posvetiti petodijelni feljton u čast ponosa Dalmacije, najvećeg splitskog kluba i najpopularnijeg sportskog kolektiva u Dalmatinaca. Gorka istina je ta da, trenutno, ne cvatu ruže na Poljudu te je Hajduk miljama daleko od najslavnijih dana, kada ga se plašila svaka momčad koja bi se našla nasuprot „Bilima“, od Arsenala, preko nekada moćnog Saint Etiennea pa sve do PSV-a, Tottenhama i ostalih. Nije bilo te momčadi koja nije mogla biti pobijeđena, pogotovo s igračima kao što su Blaž Slišković, Ivan Gudelj, Ivica Šurjak, Pero Nadoveza, Bernard Vukas, Jurica Jerković, Aljoša Asanović, Alen Bokšić i mnogi drugi. Trebalo bi nam strašno puno vremena u nabrajanju svih onih koji su barem malo doprinijeli u promidžbi Hajduka kao europskog velikana. Toliki veliki igrači i tolike velike pobjede tijekom povijesti. U ovom petodijelnom feljtonu donosimo vam 15 najvećih pobjeda Hajduka u povijesti ovog splitskog dragulja koji je donio toliko sreće svojim navijačima u gradu pod Marjanom, ali i širom Lijepe naše i svijeta. Bilo je tu pobjeda i utakmica koje se pamte do današnjih dana u najsitnije detalje, a bilo je, nažalost, i „pirovih“ pobjeda koje su, unatoč ispadanju Hajduka iz natjecanja, odjeknule širom Europe. Kako god da bilo, pobjeda je pobjeda, a kad se pobijedi nekog europskog velikana, sama pobjeda donosi rast ugleda u europskom nogometu. Na našoj listi 15 najvećih Hajdukovih pobjeda u povijesti, uz europske utakmice, zastupljene su i domaće utakmice, koje pravi hajdukovac nikad neće zaboraviti. U današnjem, prvom dijelu feljtona, rangiramo Hajdukove pobjede od 13. do 15. mjesta.
15. Hajduk – Anderlecht 1:0 (90+5′ Ante Vukušić), 2. kolo Europske lige 2010./11., 30.09.2010., Poljud, 33 000 gledatelja
Od Anderlechta do Anderlechta
Utakmica koja će zauvijek ostati u sjećanju mlađem naraštaju Hajdukovih navijača. Ta 2010. godina pamtit će se kao čarobna Hajdukova godina u Europi. Bilo je to posljednji put kad je splitski klub igrao veliku ulogu u europskim natjecanjima. Hajduk je europski put te sezone započeo u trećem pretkolu Europske lige, a protivnik je bio iznimno kvalitetni rumunjski predstavnik, Dinamo Bukurešt. Tu kvalitetu Rumunji su pokazali u prvoj utakmici u Bukureštu kad su slavili 3:1. Malotko je vjerovao da se može preokrenuti zaostatak od dva gola razlike protiv takvog protivnika. Međutim, gol u gostima davao je nadu, kao i pune tribine poljudskog stadiona. Na krilima sjajne publike, Hajduku je prvo poluvrijeme bilo jedno od najboljih poluvremena u posljednjih 20 godina. Već u 38. minuti semafor je pokazivao – Hajduk 3, Dinamo Bukurešt 0. Tako je ostalo do kraja utakmice.
Na posljednjoj stepenici do grupne faze Europske lige stajala je još jedna rumunjska momčad, Unirea Urziceni. To je klub koji više ne postoji, a otprilike u to vrijeme krenuo je njihov završni pad. Hajduk je pokazao zašto je proglašen favoritom te je već u prvoj utakmici, praktički, izborio prolaz pobijedivši na Poljudu rezultatom 4:1. U uzvratu je bilo 1:1 te je velika fešta mogla krenuti. Hajduk je prvi puta nakon 16 godina u grupnoj fazi nekog europskog natjecanja! Ždrijeb nije mazio „Bijele“ koji su svrstani u skupinu sa Zenitom, AEK-om i Anderlechtom. Upravo protiv belgijskog kluba ostvarena je pobjeda koja je ušla u anale splitskog kluba.
Nakon početnog poraza od atenskog AEK-a, htjela su se osvojiti sva tri boda protiv Anderlechta na prepunom Poljudu na koji se natiskalo 33 tisuće vjernih navijača. Igralo se opreznije, ipak Hajdukovi nogometaši nisu navikli na takve utakmice. Iako su i jedni i drugi bili povučeniji, sijevnulo je nekoliko prilika i s jedne i s druge strane, ali budući heroj Hrvatske, tadašnji vratar Hajduka, Danijel Subašić, sačuvao je mrežu netaknutom. Posebno se strahovalo od tada mladog Romelua Lukakua, koji je ušao s klupe u 78. minuti, donoseći nemir u obrambene redove Hajduka, koje je sjajno činio četverac Strinić – Maloča – Buljat – Vejić. Ali kakav Lukaku! Mogli su oni imati i pet Lukakua, kad je Hajduk imao svoga Vukušića, sinjskog dijamanta, kako mu je legendarni Drago Ćosić kasnije tepao. U smiraj dvoboja, kao da su se igrači i jedne i druge momčadi pomirili s prvim bodom u skupini. Međutim, ne i Torcida. Glasno su navijali do samog kraja očekujući pobjedonosni pogodak. I dočekali su ga! U petoj minuti sudačke nadoknade, Trebotić je dobio loptu na desnoj strani svoje polovice. Pokušala se odigrati kakva-takva polukontra. Dao je Dinko loptu Čopu na sredini terena gdje je bio manjak igrača, a Duje majstorski prosljeđuje Vukušiću koji se izvukao od svog čuvara u maniri Alena Bokšića. Slijedio je izlazak jedan na jedan s vratarom Protom i vješta egzekucija. Hajduk slavi, Poljud gori! Od Anderlechta do Anderlechta, moglo bi se reći. Posljednja Hajdukova pobjeda u skupini UEFA-inog natjecanja prije ove bila je upravo protiv Anderlechta, u Ligi prvaka 1994. godine. Slavilo se do dugo u noć, a sve poslije toga te sezone bilo je manje važno.
Za Hajduk su igrali: Subašić, Maloča, Strinić, Buljat, Vejić, Ljubičić, Brkljača (od 76. Trebotić), Tomasov (od 52. Bulku), Vukušić, Ibričić, Sharbini (od 63. Čop). Trener: Stanko Poklepović
14. Hajduk – Varteks 6:0 (1′ Vejić, 11′ Biščević, 20′ Bušić, 22′ Ćaćić, 69′ Lovrek, 76′ Kranjčar), 10. kolo Lige za prvaka 1. HNL 2004./05., 28.05.2005., Poljud, 25 000 gledatelja
Posljednje veliko slavlje „Bilih“
Bila su to posljednja lijepa vremena u 1. HNL za splitski klub. Bila su to vremena kada se Hajduk svake sezone, praktički, do posljednjega kola borio za naslov prvaka. Te posljednje pobjedničke, 2004./05., sezone, Hajduk je branio trofej te ga je osvojio na isti način kao i sezonu prije: protiv Varteksa u posljednjem kolu na Poljudu. Toliko puta su Varaždinci donosili sreću Bijelima u finišu prvenstva, ali ne svojom voljom. „Bijeli“ su uvijek bili posebice napaljeni na dečke iz barokne prijestolnice. Ipak je Varteks u to vrijeme bio izuzetno jak, svake sezone konkurent za europska natjecanja. Podsjetimo, samo šest godina ranije, igrali su četvrtfinale Kupa pobjednika kupova, gdje su ispali od španjolske Mallorce, kasnijeg finalista posljednjeg izdanja tog, nekada, prestižnog natjecanja.
Ta 2004./05. sezona nije nimalo dobro počela za Splićane. U prve dvije utakmice osvojen je samo jedan bod, u domaćem srazu protiv Pule 1856. Neki od jakih konkurenata te sezone, kao što su bili Inter, s hrpom Dinamovih mladih igrača, Osijek i Rijeka, pobjegli su nakon dva kola već pet bodova. Neki su pomislili kako će se teško biti vratiti u sezonu, međutim, nije bilo tako. S tri pobjede u naredne četiri utakmice vratili su se pobjednički apetiti. Hajduk je te sezone imao sreće što nitko od protivnika nije briljirao te je, praktički, svatko svakog mogao pobijediti. Toj konstataciji ide u prilog i činjenica da je Hajduk osvojio osnovni dio 1. HNL sa čak šest poraza i ukupno 42 boda iz 22 utakmice. U to vrijeme, nakon 22 kola, prvenstvo se račvalo u dva dijela, u Ligu za prvaka (od 1. do 6. mjesta) i Ligu za ostanak (od 7. do 12. mjesta). Na Hajdukovu sreću, Dinamo je tu sezonu odigrao katastrofalno te završio u Ligi za ostanak što je „Bijelima“ olakšalo put prema šestom naslovu.
Unatoč Dinamovom izostanku iz Lige za prvaka, Hajduku je velike probleme radila tadašnja Dinamova „filijala“, zaprešićki Inter, s kojim je splitski klub bio izjednačen na vrhu prvenstvene tablice uoči posljednjeg kola: Hajduk 53, Inter 53. Zaprešićani su bili u euforiji da naprave još veće iznenađenje nego Zagreb 2002. godine, no imali su težeg protivnika u posljednjem kolu, Rijeku na Kantridi. U odličnoj utakmici odigrali su 3:3, nakon što su vodili 3:1. S druge strane, Hajduk je na Poljudu bio veliki favorit protiv Varteksa, na čijoj je klupi sjedio Ćiro Blažević, a pomoćnik mu je bio današnji izbornik hrvatske reprezentacije, Zlatko Dalić. Upravo će to biti Ćirina posljednja utakmica na klupi varaždinske momčadi, prije negoli će naslijediti Igora Štimca kao trenera Hajduka. Na nabrijanom Poljudu, pred 25 tisuća vatrenih navijača, ništa drugo se nije očekivalo nego sigurna pobjeda. A krenulo je furiozno. Prvim prekidom lopta dolazi do Vejića koji majstorski zabija za vodstvo već u prvoj minuti. Hajdukovci su, potom, ubadali kao ose ne bi li što prije pobjegli Varteksu te osigurali naslov prvaka države. Golovi su padali kao na traci. Biščević, Bušić, Ćaćić. Već nakon 22 minute hajdukovci su mogli početi sa slavljem. Do tada je vratar Varteksa, Ivan Mance, morao u mrežu po loptu čak četiri puta. U drugom poluvremenu pala su još dva pogotka u mrežu gostiju te je najuvjerljivijom pobjedom sezone mogla krenuti „Večeras je naša fešta“. Nažalost, po posljednji put nakon osvajanja prvenstvenog trofeja.
Za Hajduk su igrali: Balić, Vučko, Bartulović, Vejić, Đolonga (od 54. Grgurović), Biščević, Ćaćić, Leko, Blatnjak, Kranjčar (od 80. Munhoz), Bušić (od 66. Lovrek). Trener: Igor Štimac
13. Inter Milano – Hajduk 0:2 (23′ Vukušić, 58′ Vuković), 3. pretkolo Europske lige 2012./13., 09.08.2012., Giuseppe Meazza, 44 154 gledatelja
Večer kad je veliki Inter drhtao pred „bilim tićima“
Ovo ulazi u onu skupinu, takozvanih, pirovih pobjeda. Bila je to noć kad je pobijeđen trostruki europski prvak. I to u Milanu! Hajduk u sezonu 2012./13. nije ušao s velikim očekivanjima. Nakon osvojenog drugog mjesta u prethodnoj sezoni (po posljednji put!), momčad se pomladila, a te mladiće s klupe vodio je dobro poznati Mišo Krstičević, inače, čovjek koji je postigao posljednji pogodak na Starom placu za Hajduk prije preseljenja na Poljud 1979. godine. Očekivanja nisu bila velika uoči nove sezone te je glavni cilj bio prolazak u Europu i naredne sezone, odnosno, lov na top 4 pozicije u prvenstvu i(li) osvajanje Kupa. Sezona se otvorila drugim pretkolom Europske lige protiv latvijskog Skonta. Latvijci nisu bili naročiti mamac za publiku. Poljud je bio poluprazan, ali mladi hajdukovci pružili su dobru partiju svladavši pribaltičke goste s 2:0. Strijelci su bili Vukušić i Trebotić. Uzvrat u Rigi trebalo je biti samo formalno odrađivanje posla, prvenstveno zbog neprimljenog pogotka u prvoj utakmici. Dvoboj nije bio naročito zanimljiv sve do treće minute sudačke nadoknade drugog poluvremena kada je lopta ušla u Blaževićevu mrežu. „Sva sreća da gol nije pao ranije“, pomislili su u tom trenutku Hajdukovi navijači. Sigurno bi bilo „drži – ne daj“ u finišu utakmice.
Poraz u Latviji pokazao je neke nedostatke mlade Hajdukove momčadi te se u ždrijebu trećeg pretkola Europske lige priželjkivao što lakši suparnik. Nažalost po Splićane, božica Fortuna htjela je baš suprotno. Izvučen je milanski Inter! Trostruki pobjednik Lige prvaka, odnosno, Kupa prvaka (1964., 1965., 2010.), a posljednji put su najprestižnije klupsko natjecanje osvojili samo dvije godine ranije. Na Poljudu nisu znali treba li se smijati ili plakati nakon plesa kuglica. S jedne strane, Inter je ogroman favorit, a pak, s druge strane, takav gigant s igračima kao što su Sneijder, Milito, Cambiasso, Zanetti, dolazi na Poljud, što znači: stadion pun k’o šipak i velika zarada. I tako je i bilo. Preko 30 tisuća gledatelja stiglo je na poljudsku ljepoticu vidjeti kako će mladi Hajduk odmjeriti snage protiv svjetski poznatih nogometaša. Svi smo se nadali da ne dođe do katastrofe. Od prve minute, gosti iz Milana pokazali su svoju klasu, a moglo se lako vidjeti kako su se nekim hajdukovcima noge odsjekle prvim sučevim zviždukom. U 18. minuti iskustvo „plavo-crnih“ se naplatilo, Sneijder je postigao pogodak. Do kraja utakmice pala su još dva komada u mrežu Splićana. Najprije je zabio Nagatomo, a zatim i tada 20-godišnji Coutinho. Nakon dvoboja bilo je jasno kako se ovaj zaostatak ne može preokrenuti na Giuseppe Meazzi. Ili može?
Stigli su „Bijeli“ u Milano bez očekivanja, ali potpuno opušteni i željni igre i dokazivanja na najlegendarnijem stadionu u Italiji. Mišo Krstičević je još prije utakmice obećao kako momci neće igrati bunker u nadi da izbjegnu katastrofu, nego će igrati potpuno slobodno, pokušati se nadigravati s Interom. Nadigravanje s Interom?! Bilo je šaljivih komentara upućenih Krstičeviću koji su mu sugerirali da mu protivnik nije zaprešićki Inter, nego mnogo poznatiji imenjak! Bila je to utakmica generacije. Od prve minute nije se znalo tko je Hajduk, a tko Inter. Odličnu igru „Bijeli“ su okrunili pogotkom u 23. minuti iz kaznenog udarca. Fenomenalnog Ivana Vukovića u šesnaestercu srušio je Samuel, a siguran s bijele točke je „sinjski dijamant“, Ante Vukušić. Već u sljedećoj akciji Handanovič spašava Inter od potpune panike. Eh, da je nakon 24 minute bilo 2:0… Mislilo se kako takve prilike neće više biti. Međutim, Inter je te noći imao ogromne sreće. Sreća mazi jake, reklo bi se. Talijani su izdržali do 58. minute kada apsolutni igrač utakmice, Ivan Vuković, zabija pogodak karijere. Fantastičnim volejom sprema loptu u lijevi gornji kut nemoćnog Handanoviča. Pa, je li ovo moguće? Može li Hajduk, uistinu, preokrenuti velikog Intera, i to na njegovoj Meazzi? Od gomile velikih prilika, još se istaknula ona Vukušićeva iz 79. minute kada je promašio gol za nekoliko centimetara. Završilo je 2:0, Inter je prošao u doigravanje Europske lige, međutim, pravi pobjednici iz ovog dvoboja izašli su mladi hajdukovci. Splitski „tići“ poigravali su se sa Zanettijem, Militom, Samuelom i ostalima. Bio je to sjajan dan hrvatskog nogometa jer je nešto ranije toga dana u Koprivnici Slaven Belupo pobijedio 2:1 španjolski Athletic Bilbao, tada aktualnog finalista Europske lige. Niti Slavenu nije bila dovoljna ta pobjeda zbog poraza u Baskiji od 1:3. Pobjeda nad velikim Interom najslađa je Hajdukova pobjeda u sezoni 2012./13., uz onu u finalu Kupa protiv Lokomotive.
Za Hajduk su igrali: Blažević, Vršajević, Jozinović, Maloča (od 10. Jonjić), Milović, Milić, Radošević, Andrijašević (od 59. Caktaš), Vukušić, Vuković (od 83. Luštica), Oremuš. Trener: Mišo Krstičević
U slijedećem, drugom, dijelu očekuju nas najveće Hajdukove pobjede rangirane od 10. do 12. mjesta…