Na današnji dan prije okruglih 100 godina osnovan je jedan od najpopularnijih sportskih kolektiva u Splitu, Vaterpolski klub Jadran. Prvog jesenskog dana 1920. godine na zapadnoj strani splitske luke u uvali Baluni, Jadran je osnovan kao prvi splitski vaterpolo klub. Upravo zbog uvale u kojoj je klub zaživio, prvotno ime mu je bilo Pomorski klub Baluni.
Lokacija prebačena na Zvončac uslijed dvaju požara
Nije dugo trebalo Jadranu da se domogne vaterpolskog vrha na ovim prostorima. Samo tri godine nakon osnutka, osvajaju prvi državni trofej na Sušaku, u dvorištu najstarijeg vaterpolo kluba u Hrvata, riječkog Primorja. Godina 1931. ušla je u povijest splitskog vaterpola jer je tada odigrana prva utakmica pod svjetlima reflektora. Jadran je bio odmjerio snage s B reprezentacijom Mađarske (2:4). Četiri godine kasnije promijenjena je lokacija klupskih prostorija s Baluna na Zvončac nakon drugog požara koji je zahvatio baraku (prvi se dogodio deset godina ranije). U roku od godinu dana, na Zvončacu iskopan je bazen, izgrađene su kabine, postavljeni su tuševi i kompletna infrastruktura. Na istom mjestu je i danas klupski dom VK Jadran te istoimenog plivačkog kluba.
Zlatan početak 1990-ih
Nakon Drugog svjetskog rata slijedila su nova sjajna vremena za vaterpoliste Jadrana koji su u tri poslijeratne godine zaredom osvajali naslov prvaka države. Posljednja šampionska momčad te generacije podigla je trofej 1960. godine, nakon čega se na idući naslov čekalo čak 31 godinu. Sve do posljednje sezone jugoslavenskog prvenstva. Početak 1990-ih upisan je zlatnim slovima u povijest splitskog kluba.
Momčad za najveće dosege
Osvojenim naslovom jugo-lige 1991. godine izboren je nastup u Kupu prvaka, no znalo se kako su potrebna pojačanja da se momčad približi europskom vrhu te državu u stvaranju, koja je tek trebala biti priznata, učini ponosnom. Najboljem igraču Mislavu Bezmalinoviću pridružena su dvojica mladostaša, Dubravko Šimenc i Perica Bukić. Jadran je sada imao momčad za napad na trofej Kupa prvaka.
Na krilima nacionalnog zanosa osvojen Kup prvaka
Zbog početka rata, jadranaši su svoje domaće utakmice morali igrati u 500 kilometara udaljenom Trstu! Polufinalna pobjeda protiv nizozemskog Polar Bearsa ostat će im u prekrasnom sjećanju jer je toga dana, 15. siječnja 1992. godine, napokon međunarodno priznata Republika Hrvatska. Na krilima toga saznanja i nacionalnog naboja, u finalu su nakon velike borbe u dva meča bili bolji od talijanske Savone. Spletom okolnosti, oba dvoboja odigrana su u Italiji, a u prvom susretu u Savoni, domaćini su pobijedili s 10:8. Uzvrat se odigrao u „splitskom“ Trstu, te će se ta utakmica pamtiti dok god postoji VK Jadran. Na ulasku u posljednju minutu rezultat je bio identičan kao u prvom srazu, 10:8, ali ovoga puta za Splićane. U tim dramatičnim trenucima, 37 sekundi prije kraja finale, Ognjen Kržić je iz teške situacije dao loptu majstoru Bezmalinoviću koji zabija za prvi europski naslov Jadrana te treći uzastopni hrvatskog vaterpola (1990. i 1991. na krovu Europe bila je Mladost). Bila je to prva klupska europska titula nekog hrvatskog sportskog kluba od osamostaljenja.
Povratak na Zvončac i drugi europski naslov
Upravo protiv Mladosti iduće je godine obranjen naslov europskih prvaka. U Zagrebu su mladostaši odnijeli pobjedu (8:7), a u uzvratu, koje je odigrano na splitskom Zvončacu, slavila je momčad Jadrana nakon produžetaka rezultatom 6:4. Bili su to dani ponosa i slave. VK Jadran u najboljem mogućem svjetlu predstavljao je Hrvatsku, ne samo u svijetu vaterpola, nego i u svijetu sporta.
„Cipcija za počasnog predsjednika“
Pandemija je spriječila jadranaše u naumu da na veličanstveni način proslave veliku obljetnicu svoga kluba. Međutim, predsjednik Sportskog društva Jadran, Srđan Kovačić, najavljuje okupljanje: „Okupit ćemo se nas 20-ak, predsjednici klubova u okviru SD Jadran i tada ćemo našu legendu, Ivana Johana Cipcija, proglasiti počasnim predsjednikom. Žao mi je samo što se eto nisu ove godine uspjele održati ni OI u Tokiju na koje su se plasirala baš i naša dvojica plivača, Marin Mogić i Franko Grgić, te bi se vratili iz Japana baš na našu predviđenu proslavu. To bi bio naš najveći plivački uspjeh jer zadnji, odnosno, zadnja iz Jadrana na olimpijskim igrama bila je Ana Boban, u Meksiku 1968. Prije 52 godine!“
Moramo svi zajedno biti strpljivi na nova uzbuđenja vodenih sportova, a tko zna, možda se velikim uspjesima Vaterpolskog kluba Jadran pridruži i Plivački klub Jadran. Možda već dogodine u Tokiju…
Naslovna ilsutracija: Pixabay (pozadina) / Montaža: Dalmacija Plus