Legendu splitske Jugoplastike, Damira Šolmana, kao da se malo zaboravilo u medijskom prostoru. Mnogi će reći: kakav li je to igrač bio! Igrao je u onom zlatnom razdoblju splitske košarke. U zlatnom prije zlatnog. Znamo kako je Jugoplastika dvaput proživljavala prekrasne dane. Ono što je mnogima u jasnijem sjećanju, a to se odnosi na onu srednju generaciju (fanovi rođeni 1960-ih i 1970-ih), trostruko je osvajanje europskog naslova, od 1989. do 1991. godine. Zahvaljujući tim nevjerojatnim podvizima, Svjetska košarkaška organizacija, FIBA, na kraju 20. stoljeća proglasila je Jugoplastiku, odnosno, Split Croatia Osiguranje (kako se tada klub zvao) najboljim košarkaškim klubom izvan granica Sjedinjenih Američkih Država! Pored Reala, CSKA Moskve, Varesea, milanske Olimpije, Rige, pa i Maccabija, makar su oni svoje zlatno razdoblje dočekali tek u 2000-ima, splitska Jugoplastika izabrana je za najbolju od najboljih. Velikim dijelom zahvaljujući Kukoču, Rađi i toj momčadi na prijelazu iz 80-e u 90-e, no pripremu za te uspjehe odradila je ona momčad iz 70-ih s Damirom Šolmanom, Ratomirom Tvrdićem, Petrom Skansijem, Željkom Jerkovom i ostalim legendama. Ta je momčad tijekom 70-ih osvojila dva prvenstva Jugoslavije, tri kupa Jugoslavije te dva Kupa Radivoja Koraća. Kad se sad pogleda na te trofeje, veliki je to uspjeh bio u jakoj jugoslavenskoj konkurenciji. A kad u cijelu priču uđu i četiri europska finala (jedno Kupa europskih prvaka, jedno Kupa pobjednika kupova i dva Kupa Radivoja Koraća), onda shvatite koliko je ta škvadra vrijedila. A ta škvadra ne bi bila potpuna bez Damira Šolmana.
Otkriven na terenima Mladosti
Kasno se „Šoki“, kako su Šolmana voljeli zvati, počeo baviti košarkom. Rođeni Zagrepčanin tek je s 15 godina započeo sa sportom koji će ga proslaviti, i to sa svojim vršnjacima na terenima Mladosti. Prije toga zabavljao se s rukometom, kojemu je onda rasla popularnost. Šolman je jednom naveo kako je glavni razlog zašto se nije prije srednje škole bavio košarkom poprilično jednostavan. Naime, njegova osnovna škola nije imala košarkaških terena. Dolaskom u srednju školu često je svraćao na bazene Mladosti te na obližnje terene s koševima. Imao je sreće da ga je tamo zapazio tadašnji trener Lokomotive, Mario Katineli te ga je pozvao da se uključi u rad, tek, osnovane košarkaške škole Mladosti. Tako je započela Šolmanova karijera, karijera koja će obilježiti čitavu jednu eru jugoslavenske košarke. U srednjoškolskim danima započela je Damirova opsesija loptanjem pod obručima te je neke od velikih zvijezda jugo-košarke gledao u svome gradu, kao što su Radivoje Korać i Slobodan Gordić koji su harali u dresu OKK Beograd.
“Ako mi date 140 tisuća, vaš sam!“
Vrlo brzo Šolman je napredovao, te je tako slijedilo prebacivanje iz juniorske u drugu momčad, a potom iz druge u prvu momčad Mladosti. Tek što se okrenuo već je bio u mladoj reprezentaciji Jugoslavije s kojom je osvojio srebra na europskim prvenstvima U18 u Italiji 1966. i Španjolskoj 1968. godine. U toj momčadi bio je najbolji pojedinac uz Ljubodraga Simonovića, kasnijeg velikog igrača Crvene Zvezde. Kako je „Šoki“ napredovao, tako se pojavila želja za napuštanjem Mladosti i odlaskom u neki veći, jači, cjenjeniji klub. A gdje se moglo drugdje nego u – Lokomotivu, današnju Cibonu. Nije tada Lokomotiva imala status kakav je imala kasnijih dana, no igrali su Prvu ligu, što je bilo vrlo primamljivo za mladog Šolmana. Damir se obratio tadašnjem predsjedniku Lokomotive, Branku Lentiću, da mu pomogne u prijelazu u redove svoga kluba. Lentić je rekao kako će učiniti sve što je u njegovoj moći, no ubrzo je Šolman okrenuo karte. Naime, u međuvremenu mu je stigla ponuda iz Jugoplastike koja mu je nudila ogromnih 140 tisuća dinara mjesečne stipendije! Ponuda koja se ne odbija. Šolman je tada okrenuo karte i jasno i glasno rekao predsjedniku Lokomotive: „Ako mi date 140 tisuća dinara mjesečne stipendije, vaš sam!“. Naravno, na Tuškancu nisu raspolagali s takvim novcem te je Jugoplastika na račun svoje financijske moći pridobila jednog od najvećih talenata jugoslavenske košarke.
Svjetski naslov na početku karijere
U ljeto 1968. godine, još kao tinejdžer, stigao je u redove Jugoplastike koja se krajem 60-ih pripremala pokoriti Jugoslaviju i Europu, a 1970. godine sve je počelo. Pamtit će tu okruglu godinu „Šoki“ dok je živ. U svibnju 1970. godine u Karlovcu, Sarajevu, Skopju, Splitu i Ljubljani održano je šesto Svjetsko košarkaško prvenstvo, i prvo izvan granica Južne Amerike. Reprezentacija Jugoslavije kao domaćin imala je izravan plasman u drugi krug natjecanja. Tada se nije igrala finalna utakmica, nego je pobjednik drugog kruga, u kojemu se nalazilo sedam reprezentacija, osvojio svjetski naslov. Jugoslavija je s pet pobjeda i jednim porazom, od moćnog SSSR-a, osvojila prvo mjesto, a samim time i trofej najbolje svjetske momčadi. Naslov je bio osiguran već nakon predzadnjeg dvoboja s Amerikancima koje je momčad predvođena Krešom Ćosićem nadigrala 70:63. Sovjeti su bili najveći favoriti za osvajanje turnira, no neočekivano su u prvom kolu izgubili od Brazila 64:66. MVP-jem Svjetskog prvenstva proglašen je, upravo, njihov igrač, legenda moskovskog CSKA, Sergei Belov, a u najbolju petorku izabran je Krešo Ćosić. Strašna je to momčad bila s Ćosićem, Šolmanom, Plećašem, Skansijem, Daneuom (koji je bio MVP tri godine ranije), Tvrdićem. Izbornik te zlatne momčadi bio je Ranko Žeravica. Bio je tada još mlad Šolman, 20 mu je godina bilo tek. Nije još mogao pokazivati igre kakve je pokazivao kasnije, no svi su vidjeli o kakvom se talentu radi. Bio je fasciniran kvalitetom i pojavom velikog Krešimira Ćosića. Jednom je izjavio: „Ćosa toliko odskače da me sramota igrati pored njega.“.
Nedosuđeni prekršaj nad Šolmanom za europsku titulu
Šolman je vrlo brzo u dresu Jugoplastike postao neizostavna karika. Dolaskom tada mladog, 29-godišnjeg Petra Skansija na poziciju trenera (1972.), „Šoki“ dobiva glavnu ulogu u momčadi na krilnoj poziciji. S pravom se može reći kako je Šolman jedno od najboljih krila u bogatoj povijesti Jugoplastike. Nalet „Žutih“ krenuo je 1971. godine osvajanjem jugoslavenskog prvenstva, a već sljedeće sezone igrali su nezaboravno finale Kupa europskih prvaka (današnje Eurolige) protiv talijanskog Ignis Varesea. To finale ostat će upamćeno po velikoj krađi koju su Splićani doživjeli u Tel Avivu. Glavni protagonist te priče bio je – Damir Šolman. Na samom kraju utakmice kod rezultata 70:69 za Talijane, Jugoplastika je imala napad, a loptu popularni „Šoki“. Na njegova leđa svalio se sav pritisak te je odlučeno da će on pokušati donijeti naslov europskog prvaka u Split. Uzeo je loptu, uputio se na polaganje, no pritom je vidno udaren od strane protivničkog igrača. Suci se nisu oglasili, a trofej je nezasluženo otišao u ruke, tih godina najjačem europskom klubu, Vareseu. Skansi je kasnije izjavio: „Najteže mi je u karijeri bilo kad smo nesretno izgubili veliki finale protiv Ignisa u Tel Avivu. Mislim da smo zaslužili tada taj naslov. Još uvijek proživljavam prekršaj u zadnjoj sekundi nad Šolmanom koji nije dosuđen i Talijani su pobijedili 70:69. Tu su zapravo počela moja prva iskustva sa sudačkim nepravdama međunarodnih razmjera.“. Tko zna što bi se dogodilo da je Šolman zabio tu priliku? Možda bi Jugoplastika već 1972. osvojila svoju prvu titulu europskih naslova te ne bi čekala još 17 godina. A možda bi pristrani suci smislili neki drugi način kako bi Talijanima poklonili trofej. Bilo kako bilo, Šolman će tu godinu, itekako, zapamtiti, jer je na kraju iste proglašen najboljim jugoslavenskim košarkašem. Tijekom čitavih 70-ih, Jugoplastika je ostala u vrhu europske košarke, tako da su već naredne sezone igrali finale Kupa pobjednika kupova gdje su izgubili od Spartaka iz Lenjingrada (današnjeg Sankt Petersburga), a u sezoni 1974./75. ispali su u polufinalu istog natjecanja od Crvene Zvezde. Nakon što su ih pobijedili u prvoj utakmici 88:76, ipak su morali priznati Zvezdi prolaz u finale nakon beogradskog poraza od 63:81. Još je 1976. i 1977. osvojen Kup, tada nedavno preminulog, Radivoja Koraća, trećeg najjačeg FIBA-inog natjecanja. Bilo je to, uistinu, zlatno razdoblje Jugoplastike i splitske košarke sa Šolmanom u glavnoj ulozi.
Prvi s 200 nastupa u reprezentaciji
Nakon devet godina provedenih u sunčanom Splitu, Zagrepčanin Šolman 1977. godine uputio se preko mora, u susjednu Italiju, točnije Pallacanestro Vigevano, koji je tada bio jedan od boljih talijanskih klubova, no ipak u silaznoj putanji. Danas se taj klub natječe u talijanskoj Serie B. Dvije je godine „Šoki“ proveo na sjeveru Italije, a potom je odlučio karijeru završiti u svom drugom gradu – Splitu. U dresu istog kluba s kojim je trebao biti na vrhu Europe. Još četiri sezone trajala je njegova igračka karijera, te je 1983., s 34 godine odlučio reći – dosta! Jugoplastika je u to vrijeme rezultatski stagnirala, no sve je to bila priprema za drugi, još veći uzlet. Uzlet u kojemu ih neće omesti nikakvi suci. Kao što su „Šokija“. Šolman je prava legenda jugoslavenske reprezentacije. Bio je prvi košarkaš koji je stigao do brojke od 200 nastupa za reprezentaciju, a na kraju se zaustavio na 226 utakmica. Više od njega skupili su samo Krešo Ćosić, Dražen Dalipagić i Vinko Jelovac. Na popisu najboljih strijelaca jugo-repke također se nalazi na top deset listi, i to na devetom mjestu. Ti suhoparni podaci samo su pokazatelji koliko je Šolman vrijedio u jakoj jugoslavenskoj reprezentaciji, koja je u razdoblju od 1967. do 1976. (kada je Šolman nosio dres reprezentacije) osvojila olimpijsko srebro, svjetsko zlato i srebro, dva europska zlata i srebra te dva mediteranska zlata. Sve bi to bilo puno teže osvojiti bez Damira Šolmana „Šokija“, legende Jugoplastike i najboljeg strijelca u povijesti kluba.