Na početku nove nogometne sezone i ususret skorašnjoj 110. godišnjici osnutka Hajduka, odlučili smo posvetiti petodijelni feljton u čast ponosa Dalmacije, najvećeg splitskog kluba i najpopularnijeg sportskog kolektiva u Dalmatinaca. Gorka istina je ta da, trenutno, ne cvatu ruže na Poljudu te je Hajduk miljama daleko od najslavnijih dana, kada ga se plašila svaka momčad koja bi se našla nasuprot „Bilima“, od Arsenala, preko nekada moćnog Saint Etiennea pa sve do PSV-a, Tottenhama i ostalih. Nije bilo te momčadi koja nije mogla biti pobijeđena, pogotovo s igračima kao što su Blaž Slišković, Ivan Gudelj, Ivica Šurjak, Pero Nadoveza, Bernard Vukas, Jurica Jerković, Aljoša Asanović, Alen Bokšić i mnogi drugi. Trebalo bi nam strašno puno vremena u nabrajanju svih onih koji su barem malo doprinijeli u promidžbi Hajduka kao europskog velikana. Toliki veliki igrači i tolike velike pobjede tijekom povijesti. U ovom petodijelnom feljtonu donosimo vam 15 najvećih pobjeda Hajduka u povijesti ovog splitskog dragulja koji je donio toliko sreće svojim navijačima u gradu pod Marjanom, ali i širom Lijepe naše i svijeta. Bilo je tu pobjeda i utakmica koje se pamte do današnjih dana u najsitnije detalje, a bilo je, nažalost, i „pirovih“ pobjeda koje su, unatoč ispadanju Hajduka iz natjecanja, odjeknule širom Europe. Kako god da bilo, pobjeda je pobjeda, a kad se pobijedi nekog europskog velikana, sama pobjeda donosi rast ugleda u europskom nogometu. Na našoj listi 15 najvećih Hajdukovih pobjeda u povijesti, uz europske utakmice, zastupljene su i domaće utakmice, koje pravi hajdukovac nikad neće zaboraviti. U današnjem, drugom dijelu feljtona, rangiramo Hajdukove pobjede od 10. do 12. mjesta.
12. Hajduk – Arsenal 2:1 (13′ Čop, 39′ Đorđević / 16′ Brady), 2. kolo Kupa UEFA-e 1978./79., 19.10.1978., Kod Stare Plinare, 25 000 gledatelja
Posljednja velika pobjeda na Starom Placu
Splitski Hajduk devet puta osvajao je jugoslavensko prvenstvo, od čega posljednji put sezone 1978./79. Upravo te sezone titula najbolje momčadi bivše države osvojena je s najmanje šansi ikada. Naime, rijetko tko je vjerovao da bi Splićani sezonu mogli okruniti naslovom prvaka države, i to zbog odlazaka brojnih igrača koji su činili okosnicu momčadi prethodnih sezona. Hajduk je sezonu ranije završio na trećem mjestu iza nedostižnog dvojca, Partizan – Crvena Zvezda. „Bijeli“ su iza Zvezde bili deset, a iza Partizana čak 15 bodova, što je u ono vrijeme bila ogromna razlika jer se pobjeda bodovala s dva boda. Da preračunamo u bodovanje današnjeg nogometa, Hajduk bi te sezone zaostao 23 boda za prvacima. Nakon sezone brojni neizostavni „kotačići“ momčadi otišli su iz kluba: Mario Boljat i Ivan Katalinić otišli su u vojsku, Vilson Džoni prešao je u redove zagrebačkog Dinama, što mu neki hajdukovci nikad nisu oprostili, Jurica Jerković ostvario je transfer u švicarski Zurich gdje je postao jedan od legendi kluba, a najbolji strijelac, Slaviša Žungul, uputio se „preko bare“, a tim je potezom sa samo 24 godine, praktički, završio profesionalnu karijeru igrača velikog nogometa. Zašto velikog nogometa? Jer se u SAD-u preorijentirao na mali nogomet, gdje je igrao za New York, San Diego i Tacomu. Žungul je, naime, odradio prvi dio te šampionske sezone 1978./79. u Hajduku te je u 17 utakmica zabio 12 golova čime je ostao na vrhu liste strijelaca do kraja sezone u „Bilim“ redovima. Mnogi bi rekli da je najjača karika Hajduka te sezone bio povratnik u Split, legendarni trener Tomislav Ivić.
Sezona 1978./79. bila je jedna od najluđih sezona jugo-lige. Prethodni osvajač prvenstva, beogradski Partizan, jedva je „preživio“ tu sezonu, završivši je na 15. mjestu, samo bod iznad zone ispadanja, a Hajduk, od kojega se ništa nije očekivalo, osvojio je prvenstvo nevjerojatnom završnicom i bodovnim poravnanjem s Dinamom. Presudila je gol-razlika u korist splitske momčadi. Tu sezonu obilježio je famozni slučaj Tomić oko kojega je zagrebački klub polagao najveću nadu. Naime, Dinamo je prvenstvo otvorio porazom od Rijeke, a za Riječane je zaigrao Kosovar, Edmond Tomić, za kojega je Dinamo tvrdio da je u posljednjoj utakmici u svom bivšem klubu Liriji zaradio dva žuta kartona te je kaznu morao odraditi u prvoj utakmici za novi klub. Tomić je, pak, igrao, a Rijeka je pobijedila. U proljeće 1979. godine, nogometni savez Jugoslavije dosudio je u korist Rijeke, što je značilo: trofej ide u Split. Uistinu, nezaboravna sezona…
Dok je u ligi teklo bolje od očekivanog, u Europi se već neko vrijeme nije napravio značajniji rezultat. A nije da se nije moglo, uz brojne znalce koji su trčali hajdučkim travnjakom. U prvom kolu Kupa UEFA-e, protivnik je bio nezgodni bečki Rapid. U prvoj utakmici Hajduk je pobijedio golovima mladoga Davora Čopa i Šime Luketina. Na uzvrat u Beč moglo se ići opušteno, a „Bijeli“ su bili još opušteniji nakon gola Slaviše Žungula za vodstvo 1:0. Ipak, Hajduk je izgubio 1:2 zbog slabijeg i previše opuštenog drugog poluvremena, no prolaz dalje nije dolazio u pitanje. Prepreka koja je dolazila u nastavku Kupa UEFA-e bila je puno teža od prve: londonski Arsenal. Pobjednik Kupa velesajamskih gradova iz 1970. godine nije bio želja splitske momčadi. Bila je to momčad koja je bila mješavina mladosti i iskustva koja je svima mogla zagorčati život. U toj momčadi bili su neki od budućih legendi kluba, kao što je David O’Leary, koji je tada bio tek na početku karijere, a kasnije će postati apsolutna legenda Arsenala te klupski rekorder po broju nastupa sa 716 utakmica za momčad iz sjevernog Londona. Još treba izdvojiti dva Pata: sjajnog vratara Pata Jenningsa te već tada legende kluba, Pata Ricea. Arsenal je sezonu prije završio na petom mjestu prvenstva, s 12 bodova manje od prvaka Nottinghama.
Vidjela se šansa protiv londonskog protivnika te se ugrabila u prvoj utakmici na stadionu Kod Plinare. Tribine su bile krcate, naguralo se oko 25 tisuća gledatelja koji su došli vidjeti pad Engleza. Već u 13. minuti Hajduk je poveo preko 20-godišnjeg Davora Čopa, koji koristi pogrešku Arsenalove obrane te zabija glavom za vodstvo. Samo tri minute kasnije Irac Liam Brady zabija za izjednačenje nakon udarca iz kuta, a u smiraj prvog poluvremena, Borivoje Đorđević gura loptu u mrežu za ponovni delirij na tribinama. Ivićevi dečki ostali su hladne glave do kraja susreta te se pobjeda mogla početi slaviti. Ali ne zadugo! Dva tjedna kasnije slijedio je uzvrat na legendarnom Highburyju gdje je Hajduk imao zagarantiran prolazak u osminu finala Kupa UEFA-e sve do 83. minute i pogotka Willieja Younga. Tako blizu je Hajduk bio… Mnogo puta u povijesti su se događala europska ispadanja u posljednjim minutama. Čak i previše. Međutim, pobjeda iz prve utakmice ostat će zlatnim slovima upisana kao jedna od najvećih ikada, a bila je najveća te sezone, uz pobjedu u posljednjem kolu prvenstva na Koševu protiv Sarajeva od 2:1. Arsenal je posljednja velika europska momčad koja je svladana na legendarnom Starom Placu.
Za Hajduk su igrali: Ćosić, Rožić, Primorac, Peruzović, Mužinić, Krstičević (od 60. Maričić), Žungul, Šurjak, Jovanić, Đorđević, Čop (od 83. Vujović). Trener: Tomislav Ivić
11. Hajduk – Anderlecht 2:1 (34′ Pralija, 86′ Butorović / 88′ Weber), 3. kolo Lige prvaka 1994./95., 19.10.1994., Poljud, 28 000 gledatelja
Pobjeda koja je donijela prolaz među osam najboljih u Europi
Rat je tih godina bjesnio u Hrvatskoj, a Hajduk je Europi i svijetu pokazao kako se igra za svoj kraj i za svoju državu u izuzetno stresnim vremenima, kada se nije mogla predvidjeti budućnost. Hajduk se te sezone mogao nositi s bilo kojim europskim klubom. Današnjoj generaciji nemoguće je zamisliti koliko su „Bili“ tih godina bili jaki. Uz uvijek snažan Dinamo, u prve četiri sezone Prve HNL čak triput je podignut pokal namijenjen najboljoj momčadi nove, mlade države, koja se tek trebala obraniti od agresora. Uz tri prvenstva, osvojena su dva kupa i dva superkupa, odnosno, čak sedam trofeja u prve četiri sezone! Vrhunac svega bio je prolazak u grupnu fazu, tada novog formata Kupa prvaka, Lige prvaka. Hajduk je sezonu prije u dramatičnoj završnici osvojio prvenstvo sa samo bodom prednosti ispred Zagreba, za kojega su tada igrali Robert Špehar, Joško Popović, Đovani Roso, Tomislav Rukavina i mnogi drugi. Tim naslovom osiguran je prolazak u doigravanje za skupinu Lige prvaka, po prvi puta. Nadolazeće sezone htjele su se napraviti velike stvari, i to, ponajprije, dovođenjem poznatih hajdukovaca koji su već bili u klubu. Tako su dovedeni stalni reprezentativci Igor Štimac, Aljoša Asanović i Tonči Gabrić, dok je tada 33-godišnji Zoran Vulić odlučio prolongirati završetak karijere za još jednu sezonu. Uz mlade zvijezde, kao što su bili Tomislav Erceg, Ivica Mornar, Milan Rapaić i Goran Vučević, sastavljena je mega-momčad. Jedna od najjačih koje je Hajduk ikada imao. Ako ne, i po imenima najjača. A tko će voditi takve igrače ako ne klupska legenda, Ivan Katalinić.
Ždrijeb doigravanja Lige prvaka „Bijelima“ dodijelio je poljskog prvaka, onda jaku europsku Legiju iz Varšave, koja je samo tri godine ranije igrala polufinale Kupa pobjednika kupova, gdje su ispali od Manchester Uniteda, a 1996. su stigli do četvrtfinala Lige prvaka. Tada je, ipak, Panathinaikos bio prejak. Između Manchestera i Panathinaikosa smijestio se – Hajduk. U tvrdoj prvoj utakmici u Varšavi, na stadionu Poljske Armije, Splićani su odnijeli minimalnu, ali super važnu pobjedu protiv jakog protivnika. Mladi Miki Rapaić presudio je Legiji, samo šest dana prije svog 21. rođendana. Bilo je jasno kao dan da će Poljud u uzvratnoj utakmici „gorjeti“ i iščekivati prolazak među 16 najboljih europskih momčadi (tada su bile četiri skupine, umjesto današnjih osam). I tako je i bilo. „Letećim“ drugim dijelom Hajduk je razbio poljskog prvaka rezultatom 4:0 pred 30 tisuća glasnih hajdukovaca. Povratnik nakon četiri godine, Aljoša Asanović, bio je dvostruki strijelac, a po jedan zabili su Rapaić i Tomo Erceg. U istom dijelu ždrijeba bila je i Steaua, koja je s ukupnih 5:2 prošla švicarski Servette, tako da su Splićani odmah znali jednog protivnika u skupini Lige prvaka. Ipak, trebao se pričekati ždrijeb koji je donio teške protivnike: belgijski Anderlecht i jaku portugalsku Benficu, stalnog sudionika završnica europskih kupova. A upravo protiv Benfice, u čijim su redovima bili naš Mario Stanić, Claudio Caniggia, Michel Preud’homme i druge zvijezde, odigran je prvi dvoboj u skupini i to na punom Poljudu. U toj utakmici Hajduk je pokazao koliko je jak protivnik na najvišoj europskoj razini. Završilo je bez golova te je osvojen prvi veliki bod. Nakon toga je slijedila nezaboravna utakmica protiv moćne Steaue te onaj famozni pogodak Asanovića u 89. minuti za pobjedu. Kako je prekrasno tablica izgledala nakon prva dva kola: Hajduk i Benfica 3, Steaua i Anderlecht 1 (tada su se za pobjedu još uvijek dodjeljivala dva boda).
Znalo se da su Belgijci moguća prilika za dolazak na korak od prolaska u četvrtfinale Lige prvaka. Nije Anderlecht bio slab, dapače, svake sezone dolazili su daleko u europskim natjecanjima. Samo četiri godine ranije izgubili su u finalu Kupa pobjednika kupova od Sampdorije. Međutim, Anderlecht je najbolje dane proživljavao u prvoj polovici 1980-ih kada su igrali u dva finala Kupa UEFA-e te jedno osvojili, 1983., baš protiv Benfice. U Hajduku su znali protivnikovu kvalitetu, ali su bili svjesni da u utakmicu ulaze s ulogom malog favorita. I s mnogo pritiska. Prepuni Poljud došao je pozdraviti svoje junake te uživati u europskoj sezoni u kakvoj nisu uživali već neko vrijeme. Što je i bilo za očekivati uz povratak velikih zvijezda kluba. Na krilima fenomenalnog „Vatrenog lakta“, Aljoše Asanovića i maestralnog Tončija Gabrića, Hajduk je priuštio svojim navijačima nezaboravnu partiju. Nenad Pralija je u 34. minuti bacio stadion u delirij nakon prizemnog udarca s kojih 25 metara od gola. Vratar de Wilde ostao je zakopan na sredini gola. Belgijci su nakon primljenog gola stisnuli hajdukovce, no Gabrić je s nekoliko sjajnih intervencija ostavio prikaz na semaforu u istom stanju. U 72. minuti Poljud se umalo urušio nakon vratnice Tomislava Ercega kojega je maestralno proigrao „Maestro“ glavom i bradom, Aljoša Asanović. Tada stadion nije eruptirao, ali je malo kasnije, u 86. minuti. Sjajna kombinacija Vučevića i strijelca Butorovića donijela je Hajduku pobjedu. Međutim, Anderlecht se nije predavao, a posebno jedan čovjek – Hrvat Josip Weber. Dao je gol samo dvije minute kasnije, a u posljednjim sekundama skoro su čitavi Poljud i Split utihnuli zbog njega, ali Tonči mu nije dao tu zadovoljštinu. Obranio mu je čisti zicer i donio Hajduku pobjedu, koja ga je približila četvrtfinalu Lige prvaka više nego ikada. Hajduk među najboljih osam u Europi? Danas nezamislivo, tada – itekako moguće.
Za Hajduk su igrali: Gabrić, Butorović, Pralija, Hibić, Peršon, Andrijašević, Vulić, Rapaić, Erceg (od 86. Vukas), Asanović, Mornar (od 56. Vučević). Trener: Ivan Katalinić
10. Varteks – Hajduk 2:4 (20′ Karić, 28′ Bjelanović / 12′ Leko, 26′ Leko, 35′ Bubalo, 62′ Bubalo), 10. kolo Lige za prvaka 2000./01., 27.05.2001., Stadion Varteksa, 10 000 gledatelja
I Ivanišević slavio s Torcidom
Bilo je to jedno od najvećih slavlja u povijesti splitskog kluba. Kakav li je samo doček pripremljen u Splitu. No, krenimo iz početka. Na početku sezone 2000./01. na klupu „Bilih“ sjeo je poznati brk, Zoran Vulić, koji je već bio trener splitske momčadi, na kraju sezone 1997./98. Naslijedio je legendarnog Petra Nadovezu. U sezonu se ušlo s velikim očekivanjima i nadanjima kako se napokon može srušiti zagrebački Dinamo, koji je do te sezone brojao pet uzastopnih naslova prvaka. Splićani su bili nabrijani s novo-starim trenerom na klupi, međutim, sezona nije dobro krenula. Hrvatski nogomet, zbog odličnih Dinamovih rezultata u Europi, tih je godina imao dva predstavnika u Ligi prvaka, a s obzirom na to da je Hajduk sezonu ranije završio na drugom mjestu, izborio je Ligu prvaka u sezoni 2000./01. Točnije, drugo pretkolo gdje su neslavno ispali od mađarskog Dunaferra, današnjeg Dunaujvarosa. Ključna je bila prva utakmica koju je Hajduk na Poljudu izgubio 0:2. Nakon 2:2 u uzvratu propuštena je velika prilika da se Splićani približe grupnoj fazi Lige prvaka, prvi put nakon legendarne 1994./95. sezone.
Domaće aspiracije malo su potonule europskim razočaranjem, no u prvenstvo se krenulo odlično. Pobjedama protiv Zagreba (2:0), Marsonije (2:0) i Slaven Belupa (2:1) zasjelo se na vrh prvenstvene tablice. Ali, odmah potom slijedio je novi šok po imenu – Čakovec. Dečki sa sjevera Hrvatske nanijeli su 0:2 poraz Hajduku koji ga je dobro uzdrmao. Od četvrtog do sedmog kola, „Bili“ su osvojili samo dva boda, a u tom razdoblju Dinamo im je pobjegao pet bodova. Do kraja regularnog dijela prvenstva slijedio je lov na „Plave“ koje se toliko željelo srušiti s prvoga mjesta. Na kraju je ostala identična razlika između Dinama i Hajduka, pet bodova. Između se ugurao Osijek. Hajduk je uz Dinamo, Osijek, Zagreb, Slaven i Varteks nastavio „ploviti“ Ligom za prvaka. U 25. kolu na prepunom Poljudu (32 000 gledatelja) Hajduk se pobjedom približio dinamovcima na samo jedan bod. Velika pobjeda je stigla na krilima sjajnog Stanka Bubala, „Ronalda iz Turčinovića“, koji je postigao dva pogotka u pobjedi 3:1. Upravo tim slavljem krenula je serija Hajduka od pet pobjeda i velikih +4 tri kola prije kraja. Slijedio je novi sraz s braniteljem naslova, ali ovaj puta na Maksimiru. Pred 25 000 gledatelja Dinamo je, ipak, bio jači s 0:1. Prije utakmice bodovno stanje izgledalo je ovako: Hajduk 60, Dinamo 56. Jasno je kako je Hajduk pobjedom na Maksimiru mogao proslaviti naslov, svoj četvrti. No, scenarij koji je slijedio bio je puno slađi od pobjede na Maksimiru. Puno, puno slađi…
Nakon uvjerljive pobjede nad Osijekom od 4:0, slijedilo je završno poglavlje napete knjige od koje se očekivalo da ima happy-end. Varteks je tih godina bio česta mušterija Hajduka posljednjeg kola Prve HNL, a tada je započeta pozitivna tradicija. Varteksu je ta utakmica bila, također, važna jer bi pobjedom osigurali mjesto u kvalifikacijama za Kup UEFA. Njihov najveći konkurent, Slaven Belupo, imao je bod manje te je igrao na Maksimiru protiv Dinama, što je ulijevalo pouzdanje Varteksovim fanovima. Na stadionu Varteksa, kasnije nazvanog po preminulom predsjedniku Anđelku Herjavecu, okupilo se deset tisuća ljudi, od čega čak šest tisuća Hajdukovih pristalica. Poznato je ono javljanje u prijenos komentatora Željka Vele: „Bijeli se grad, bijeli se stadion, a niti je snijeg, niti su labudovi. To su navijači Hajduka.“ Uistinu, kao da se igralo u Splitu, a ne dalekom gradu baroka na sjeveru Hrvatske. Među ozarenim licima Torcide, moglo se prepoznati jedno izuzetno poznato lice, ono Gorana Ivaniševića, koji će za malo više od mjesec dana kasnije ostvariti jedan od najvećih hrvatskih sportskih uspjeha, osvajanje Wimbledona. A jedan od najvećih Hajdukovih uspjeha dogodio se tog 27. svibnja 2001. godine.
Veliki dio sezone Hajduk je zaostajao za najvećim rivalom, a u finišu prvenstva sve se okrenulo. Od prve minute krenulo se žestoko i s jedne i s druge strane. Ali, ipak, žešće od strane gostiju. Prekrasnim pogotkom iz slobodnjaka kapetan „Bilih“, Ivan Leko, donosi vodstvo Hajduku i apsolutnu detonaciju emocija na tribinama, pogotovo na istočnoj tribini, koja je bila krcata Torcidom. Međutim, samo osam minuta kasnije slijedi „hladan tuš“. Mladi Stipe Pletikosa u kaznenom prostoru ruši brzog Veldina Karića koji zabija iz jedanaesterca. Ista stvar, samo s druge strane, događa se u 26. minuti. Srušen je u 16-ercu najbolji igrač Hajduka te sezone, Stanko Bubalo, a kapetan Leko topovskim udarcem siguran je s bijele točke. Kao da Hajdukova obrana nije naučila iz prvog slučaja. Opet primaju brzi gol, a ovog puta strijelac je budući reprezentativac, Saša Bjelanović. Međutim, treći put su se opametili, a i Varteksu je ponestalo snage. U 35. minuti Bubalo vraća vodstvo „Bilima“ nakon što se super brzi Ivan Bošnjak sjurio prema vrataru Rumbaku. Svojim drugim pogotkom u 62. minuti, Bubalo donosi naslov u Split! Nakon četvrtog gola slijedi opće slavlje na tribinama koje je trajalo narednih nekoliko dana, a svoj vrhunac doživjelo je idući dan na splitskoj Rivi te na Poljudu. Pjevalo se „Šuti moj dječače plavi“ iz prkosa prema najljućem rivalu, a još se pamte suze Zorana Vulića netom nakon završetka dvoboja. Ovakvo veselje zadnji put bilo je davne 1971. godine kada je Hajduk osvojio titulu jugo lige preokretom nad Partizanom u pretposljednjem kolu. Tada se na naslov čekalo 16 godina, a sada se čeka 15. Vjerujemo da bi scene dočeka bile još spektakularnije kad bi „Bili“ donijeli taj dugo očekivani naslov sljedeće godine. Tko čeka, taj i dočeka…
Za Hajduk su igrali: Pletikosa, Miladin, Carević, Sablić, Miše, Đuzelov, Musa, Leko, Deranja (od 59. Bilić), Bošnjak (od 88. Lalić), Bubalo (od 74. Andrić). Trener: Zoran Vulić
U slijedećem, trećem, dijelu očekuju nas najveće Hajdukove pobjede rangirane od sedmog do devetog mjesta…