Do te tenisko-famozne, 2005. godine, Hrvatska Davis Cup reprezentacija bila je, kako bi se reklo, „ništa posebno“ u svijetu tenisa. Naravno, onog reprezentativnog, budući da smo još ranije imali Grand Slam pobjednika, jednog od tenisača koji su obilježili eru svjetskog tenisa tijekom 1990-ih, Gorana Ivaniševića. Nije Zec mogao sam protiv svih, uvijek je nedostajao onaj drugi, netko tko će pomoći proći u sljedeću fazu natjecanja. Davis Cup je zahvalno natjecanje koje potražuje barem dva vrlo dobra tenisača i eto tada, ta se reprezentacija može boriti za svjetski naslov. Goran takvu privilegiju tijekom 1990-ih, nažalost, nije imao…
Iz današnje perspektive gledano – sramotni porazi
Bio je tada solidan Saša Hiršzon. Željko Krajan i Ivan Ljubičić došli su prekasno, a Goran Prpić otišao je prerano. Ivaniševićev partner iz Barcelone 1992. gdje su dva Gorana došli do bronce, 1996. godine zaključio je igračku karijeru, a da je kojih pet-šest godina mlađi, tijekom 90-ih tvorio bi savršen duo sa svojim imenjakom. Ovako, glavni tandem činili su Ivanišević i Hiršzon, koji je Davis Cup karijeru završio s omjerom 11-12, za razliku od Goranovih 33-11. Tada su se doživljavali porazi koje bismo si današnjih dana predstavljali kao sramotnima: Danska u Kopenhagenu (1993.), Indija u New Delhiju (1995.), Finska u Helsinkiju (1998.), Rumunjska u Bukureštu (1999.) i iste godine Portugal u Zagrebu.
Godine 2000. krenuo uspon s dna
Bila je to priprema za razdoblje koje je slijedilo, za neke nove klince koji su dolazili. New kids on the block. Istina, nisu to bili klinci u doslovnom smislu te riječi, bili su svi oni, više-manje u svojim ranim 20-ima, no predstavljali su nadolazeću generaciju hrvatskog muškog tenisa, tenisa koje je živim držao Goran Ivanišević u prvom desetljeću neovisne države Hrvatske. Godina 2000. bila je povijesna u procesu tranzicije hrvatske Davis Cup reprezentacije iz prosječne i slabo praćene u respektabilnu momčad.
Latvija, Irska i Obala Bjelokosti
Krajem travnja 2000. godine u sastavu hrvatske reprezentacije za sraz prvoga kola Euro-afričke zone, Grupa II (treći rang natjecanja) protiv Latvije bili su Goran Ivanišević, za kojeg se mislilo da mu je „prošao voz“, te mladići Ivan Ljubičić (21), Lovro Zovko (19) i Mario Ančić, koji je tek napunio 16 godina. Prepreka je pređena lagano, s glatkih 5:0, kao i Irska u drugom kolu te Obala Bjelokosti u završnoj rundi. Treba naglasiti kako je kasnije Zovku zamijenio 21-godišnji Ivo Karlović. S „čistih“ 15:0 izboren je prolaz u Grupu I Euro-afričke zone.
U 22 mjeseca od trećeg ranga natjecanja do prolaska među osam na svijetu
Na početku 2001. godine reprezentaciju je preuzeo Nikola Pilić, a pobjednički niz nastavio se i dalje. Pala je i selekcija Austrije u Puli (4:1), a potom i Talijani na svojoj Foro Italici u Rimu (3:2) za ulazak u svjetsku skupinu, nakon sedam godina izbivanja iz tog društva. Do 2002. godine Hrvatska nikad nije ušla među osam, a onda je pala i Njemačka (4:1) u hrvatskoj prijestolnici za grandiozan uspjeh. U 22 mjeseca naša Davis Cup reprezentacija uzdigla se iz pepela poput feniksa, iz trećeg ranga natjecanja gdje su protivnici bili teniski liliputanci, poput Obale Bjelokosti, sve do okršaja s moćnim Argentincima, predvođenima Gastonom Gaudijom i Juanom Ignacijom Chelom, a još se nisu pojavili u najjačem sastavu, a da jesu, u Buenos Airesu bi još igrao i Guillermo Canas. Slavili su južnoamerikanci ukupnu pobjedu nakon što je Gaudio dobio Ivu Karlovića. Koliko god nam je bilo žao što nismo prošli u polufinale, znali smo da nam slijedi jako lijepo razdoblje…
San kojeg se nismo usudili priznati
Iduće godine dosegnuli smo isti plasman, a 2004. godine obranili smo ostanak u svjetskoj skupini nakon pobjede nad Belgijom (3:2). Na ulasku u 2005. godinu imali smo dva igrača u top 30 (Ljubičić 22. i Ančić 29.) i potajno smo priželjkivali ono najviše, no nismo se usudili priznati. Doimao nam se to kao san. A san se počeo ostvarivati u ožujku u dalekom Los Angelesu, u sunčanoj Kaliforniji. Andy Roddick (treći na ATP ljestvici), Andre Agassi (deveti) i braća Bryan (najveći par svih vremena), čekali su Ljubičića i Ančića kao zapete puške…
Početak noćnih mora Amerikanaca
Ljubo je „uništio“ Agassija prvi dan s 3:0 u setovima, a odličnu igru nastavio je i sljedećih dana. U parovima su brončani iz Atene godinu ranije svladali legendarnu braću Bryan s 3:1. Ljubičić je protiv Roddicka potvrdio, vjerojatno, i najbolji vikend u svom životu. Amerikanci su prvi put nakon 106 godina izgubili susret otvaranja u ovom natjecanju na svom terenu, a toliko smo im štete nanosili tijekom godina da protiv Hrvatske imaju daleko najlošiji skor (0-5) od svih selekcija protiv kojih su igrali. Da dobijete bolju sliku koliko je to poražavajuće za njih, Njemačka je sljedeća s kojom imaju omjer 1-3.
Rumunji su se činili kao odličan ždrijeb u četvrtfinalu, s Andrejom Pavelom i Victorom Hanescuom kao njihovim glavnim uzdanicama. Do te godine, Hrvatska nikad nije igrala polufinale Davis Cupa, te su momci imali šansu izboriti povijesni plasman kakav hrvatski tenis nije ostvario punih 66 godina. Dobro, tada se nastupalo pod zastavom Jugoslavije, no ta, predratna momčad sastojala se od hrvatskih tenisača, kao što su bili Franjo Punčec i Dragutin Mitić. Njih dvojica vodili su jugoslavensku reprezentaciju do naslova Davis Cupa te godine, nakon pobjede protiv Australije u, kako se to tada zvalo, među-zonskom finalu.
Ljubi niti Davidenko nije bio problem
Nakon riješenih Rumunja, koji su najviše zadavali glavobolje u meču parova, slijedio je okršaj s Rusima, „Amerikancima istoka“. Takvu su momčad i imali. Olakotna okolnost je bila ta što Marat Safin nije igrao, tada četvrti najbolji igrač svijeta, pa su se Rusi morali obračunati s nama „samo“ s Nikolajem Davidenkom (sedmi) iz kruga najboljih tenisača. Njihov bedem nije mogao probiti Mario Ančić, no usprkos njegovom porazu, u posljednji dan smo ušli s prednošću od 2:1. Tada je Ljubo pobijedio „nepobjedivog“ Nikolaja s velikih 3:0 i splitske Gripe slavile su i drugi put u dva mjeseca ukupnu pobjedu hrvatske Davis Cup reprezentacije. Hrvatska je u finalu!
Slovaci bez dopingiranog Becka u finalu
Nikom nikada nije pošlo za reketom pobijediti u 11 Davis Cup mečeva u jednoj godini. To je te famozno-teniske 2005. godine ostvario Ivan Ljubičić. Pobjednički niz nastavio je i u finalnom okršaju sa Slovacima, koji su iznutra bili pogođeni situacijom oko Karola Becka, svojeg nominalnog drugog tenisača (nakon Hrbatyja). Beck je, navodno, tijekom polufinalnog susreta s Argentinom uzimao nedopuštena sredstva koja su mu pomogla u vezi disanja. Kasnije je dobio dvogodišnju zabranu igranja tenisa na profesionalnim turnirima.
Ančić pobijedio kada Ivan nije mogao
S Hrbatyjem, Mertiniakom i Kučerom morali su Slovaci u napad po svoj prvi Davis Cup naslov. Međutim, s druge strane bio je „neprobojni“ Ljubičić koji se, pak, mučio s ozljedom, no nije se dao. Pod injekcijama odigrao je posljednjeg dana meč s Hrbatyjem kojeg je izgubio u pet setova. Očito je kako je jedino ozljeda mogla zaustaviti Ivana te godine. Niti Agassi, niti Roddick, niti Davidenko, niti braća Bryan. Bili smo skeptični uoči posljednjeg meča finalnog sraza kojeg su odlučivali Mario Ančić i Michal Mertiniak. Mario je do tog okršaja u 2005. godini imao omjer 0-4 u „živim“, pojedinačnim mečevima. Nikog nije pobijedio kada bi nam žarko trebao bod, no tada, 4. prosinca 2005. sve se promijenilo. S 3:0 u Bratislavi, pred mnogobrojnom hrvatskom publikom koja je tvorila ambijent kao da se igra u Lijepoj našoj, pao je Mertiniak. Nezaboravne su prve riječi legendarnog Miće Dušanovića nakon posljednjeg poena: „Davis Cup je naš!“
Reket u publici, zastava na Mariju i bakljada
Bacio je Mario reket negdje u publiku, odnekud se hrvatska zastava stvorila na njemu, krenulo je veliko hrvatsko slavlje popraćeno bakljadom. Pravi nogometni štimung kakav su i zaslužili zlatni dečki, koji su godinu ranije bili brončani na Olimpijskim igrama u Ateni, i upravo je ta Atena naznačila rođenje velike hrvatske Davis Cup reprezentacije, momčadi koja će sretnih 13 godina kasnije doći do svog drugog svjetskog naslova. No, prvi se uvijek pamti i ostat će u sjećanju svima kojima hrvatski tenis znači barem malo. Od Latvije do Slovačke. Pet godina trajao je uspon od dna do vrha, oko kojeg još uvijek kružimo i kružit ćemo i u nadolazećim godinama.