Ono što je Darijo Srna u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, Igor Vori u rukometnoj, to je Roko Leni Ukić u košarkaškoj – rekorder po broju nastupa. Sama ta činjenica trebala bi govoriti kako je takve sportaše najteže pridobiti za intervju, no s Rokom to nije bio slučaj. Pristupačan, otvoren, komunikativan (kakav je i uvijek), pristao je na razgovor čim su obveze dopustile, a i situacija s koronavirusom koji je kratko potresao njegov trenutni klub, Cedevita Olimpiju. Jedan je od najdugovječnijih hrvatskih košarkaša, uvijek spreman odazvati se izbornikovom pozivu, za razliku od nekih kojima se „ne da“ i koji su „umorni“. Roko nikada nije bio takav, niti će biti. Pa čak i s gotovo navršenih 36 godina…
„Cilj mi je podrediti se momčadi, a ne igrati nekoliko minuta više“
Od Splita do Ljubljane nema niti 500 kilometara, no u tih 500 kilometara stao je čitav Ukićev košarkaški svijet. Hrvatska, Španjolska, Italija, Kanada, SAD, Turska, Grčka, Francuska i Slovenija. To su Rokove postaje u 20 godina dugoj profesionalnoj karijeri. Još od vremena kad je kao 15-godišnjak debitirao u seniorskom dresu najdražeg mu Splita. Posljednji angažman pronašao je u „europskoj“ Cedevita Olimpiji, po treći put u karijeri, ali prvi put otkad se franšiza preselila iz Zagreba u Ljubljanu.
– Mislim da je prilagodba na novi klub već završila, dva i pol mjeseca sam u Ljubljani, odigrao sam mnogo prijateljskih te pet-šest službenih utakmica. Naviknuo sam se na novo okruženje.
Vremena kada je Roko bio jedan od najmlađih u momčadi ne čine se tako davnima, međutim, u prvoj momčadi Olimpije ne postoji niti jedan stariji i iskusniji pojedinac. Sigurno je autoritet u svlačionici?
– To je pitanje za mlađe igrače. Meni je gušt biti veteran jer nema svatko šansu ostvariti dugotrajnu karijeru da bi se mogao smatrati veteranom što ja svakako mogu, gledajući ne samo životnu dob, nego i sportsko iskustvo.
Trener mu je Jurica Golemac, dobro poznati košarkaški stručnjak hrvatskoj košarkaškoj javnosti. Svojedobno igrač Zadra i Cibone, u kojoj je obnašao i dužnost pomoćnog trenera.
– Golemac je mlad i ambiciozan trener, jako je posvećen poslu, čitave dane može provoditi u dvorani i učinit će sve za svoju ekipu da je pripremi na najbolji mogući način. Uistinu, veliki je radnik što i pokazuju vrhunski rezultati koji su iza njega, bez obzira na to što nisu ostvareni na najvišoj razini. Međutim, ovo je sad jedan iskorak i za njega te svoje znanje i kvalitetu mora predočiti u djelo preko nas igrača. Suradnja s Golemcom je izvrsna.
U igračkim godinama u kojima je Ukić teško je razmišljati o velikoj minutaži, još pogotovo kad na svojoj poziciji imate jednog izvrsnog, uzgred rečeno, i puno mlađeg igrača kao što je Amerikanac Kendrick Perry, pristigao iz Mege Bemaxa u svibnju ove godine.
– Ne razmišljam o većoj minutaži, nego se želim podrediti momčadi. Nije mi cilj igrati nekoliko minuta više i postići par poena više. Meni je cilj, unutar ekipe, doprinijeti kako bi naš kolektiv bio bolji. Moram biti u okviru onoga što se od mene traži na terenu. Prije dolaska ovdje znao sam koja će mi biti ulogu, da ću ulaziti s klupe, da će Perry biti prvi playmaker. Svjestan sam kako mi je 36 godina na leđima te s tim godinama europska se natjecanja mogu igrati isključivo u ulozi backupa. Nitko mi neće dati veću minutažu, ne zbog kvalitete, nego zbog upitnih zdravstvenih mogućnosti. Smatram to prihvatljivim te se više vidim kao podrška Kendricku koji je dosta mlađi od mene.
In action during 7days EuroCup basketball match between Cedevita Olimpija and Herbalife Gran Canaria in SRC Stozice, Ljubljana on October 13, 2020
Vrlo je dobra postojeća ekipa Cedevita Olimpije, a samim time i ambicije nisu male.
– U Sloveniji nam je u planu osvojiti sve što se može osvojiti, u ABA ligi ući u doigravanje među četiri najbolje momčadi, a u Eurokupu proći skupinu. Duga je sezona te je glavni cilj iz utakmice u utakmicu biti sve bolji.
„Kako će biti nama, tako će biti i drugima“
Aktualna pandemija uzrokovala je veliko remećenje svih grana svakodnevnog života, pa tako i sporta. Jaku reakciju svjetske košarke izazvala je izjava povjerenika NBA lige, Adama Silvera, kako su male šanse da će se doigravanje lige zaustaviti radi toga da se najbolji košarkaši mogu priključiti svojim reprezentacijama na Olimpijskim igrama u Tokiju. Izgleda da ćemo morati postati anti-navijači koji će priželjkivati rano ispadanje hrvatskih košarkaša iz sljedeće „kasne“ sezone NBA lige. Samim time, pitanje je u kakvom će sastavu istrčati hrvatska reprezentacija na predolimpijskom turniru u Splitu, gdje nam prijete Brazilci, Nijemci i Rusi.
– Situacija je takva kakva je, tko god ne donosi odluke je nemoćan. Kao što niti ugostitelji u ovoj čitavoj situaciji ne mogu ništa protiv vladajućih, tako ne možemo niti mi košarkaši. Nemoguće je izboriti se za bolju situaciju te unutar nje moramo plivati. Kako će biti nama, tako će biti i drugima – kaže Roko te nastavlja na istu temu.
– U današnjem svijetu ništa se više ne može očekivati. Hoće li turnir biti odigran u Splitu, hoće li uopće biti kvalifikacija? Hoće li Schroder ispasti ranije s Oklahomom ili će i on propustiti predolimpijski turnir? Tko će od Brazilaca zadržati formu do sljedećega ljeta? Ima milijun pitanja na koje je nemoguće dati odgovor u ovom trenutku. Moj nastup, naravno, nije dvojben ako zdravlje posluži. Ponavljam, toliko je pitanja da je nemoguće pričati o turniru. Naposljetku, hoće li, uopće, biti Olimpijskih igara?
„Pobjeda nad Talijanima za prolaz na OI u najljepšem sjećanju“
Zakoračio je Roko u veteranske godine. Međutim, igrači na njegovoj poziciji razigravača imaju sposobnost igranja i na pragu 40-ih godina. Sjetimo se samo Johna Stocktona ili Jasona Kidda koji su profesionalne karijere zaključili u petom desetljeću života.
– Naravno da osjećam približavanje kraju igračke karijere, treba biti realan. Imam 36 godina za malo više od mjesec dana. Između ostaloga, koji sportaš ne osjeća skori kraj karijere s 36 godina? Nemam plan kada bi se to moglo dogoditi, može se dogoditi sutra, može se dogoditi za tri godine. Idem iz dana u dan, ka’ čovik od osam banki pa dokle dođe.
Poznato je kako je hrvatska košarkaška reprezentacija daleko od slavnih dana svoga postojanja, no i u posljednjih 20 godina bilo je velikih utakmica, nakon kojih smo slavili tjednima ili plakali danima. Koji je Roku najdraži dvoboj u reprezentativnoj karijeri?
– Bilo ih je nekoliko, no izdvojio bih pobjedu nad Talijanima na kvalifikacijskom turniru za odlazak u Rio 2016. godine. Bez obzira na to što nisam tada odigrao neku nezaboravnu utakmicu, nastup mi je bio vrlo korektan, pomogao sam ekipi na najbolji mogući način, ali nije to bila neka moja velika partija. Mnogo faktora doprinijelo je da baš taj susret izdvojim: od stvari koje su se događale prije turnira, pa preko rezultatskog tijeka samog dvoboja te sve do činjenice da smo igrali pred 16 tisuća protivničkih navijača.
Dvije je sezone Ukić proveo u najjačoj ligi na svijetu, od 2008. do 2010. godine bivajući jedini Hrvat u NBA-u u tom vremenskom razdoblju. Branio je boje Toronta i Milwaukeeja, danas jakih momčadi istočne konferencije.
– U Torontu sam često bio u kontaktu s Jasonom Kaponom, svojedobno ponajboljim šuterom NBA lige koji je dvaput osvojio natjecanje u gađanju trica na All-Star vikendu. Dolaskom u Milwaukee družio sam se s „neameričkim“ društvom, Andrewom Bogutom i Carlosom Delfinom. U tom vremenu kada sam igrao u NBA-u, najjači dojam na mene ostavio je Dwyane Wade, najviše sam mu se divio, a nasuprot njega igrao sam u dva navrata, čak sam ga i čuvao te mogu reći da mi nije obrambeni zadatak nad njime polazio za rukom, s obzirom na njegovu brzinu, snagu i znanje.
„Neka guštaju“
Da ne budemo potpuno u sportu, morali smo se malo okrenuti i glazbi. Roko je bubnjar, što i ne čudi znajući tko mu je otac. Naravno, Zoran Ukić, bubnjar legendarne Daleke obale koja se krajem prošle godine okupila nakon gotovo 20 godina „time-outa“. Okupljanje je skoro kompletirano, s obzirom na izostanak frontmena, Marijana Bana.
– Ako su u tome čitavi život i to je dio njihovog identiteta, meni je čudno što je do okupljanja trebalo proći toliko vremena. Postoji milijun motiva. To su ljudi u kasnim 50-ima kojima je idealno druženje kroz svirku, iskazivanje emocija kroz umjetnost. Ako imaju priliku ponovno biti zajedno, zašto ne? Jedino je bila dvojba hoće li svirati pod istim imenom, no s obzirom na to da je Marijan Ban, koji nema takve glazbene ambicije, dao svoj “blagoslov”, mogli su nastaviti tamo gdje su stali prije 20 godina. Ljudi, jednostavno, guštaju, zarađuju, žive od toga. Neka rade ono što najbolje znaju i ja apsolutno to podržavam.
Roko je ponosni otac 13-godišnje Sare i 11-godišnjeg Luke koji su više na tatu, nego na djeda Zorana.
– Djeca su puno više u sportu, nego u glazbi. Sara se bavi plivanjem, makar ne mnogo u posljednje vrijeme zbog cjelokupne situacije, a Luka se bavi košarkom te posjeduje talent i ljubav prema sportu. Neka uživaju i budu uporni pa ćemo vidjeti dokle će doći.
Da Luka bude upola uspješan kao otac Roko, moći će se itekako pohvaliti da je uspio u košarci. Ono što je Ukić postigao u karijeri, dobro nam je poznato, no oduvijek je bio važniji odnos prema košarci, prema klubu, a pogotovo prema reprezentaciji. Ponekad je bio predmet nepotrebnih kritika, poput onih komentatora Slavka Cvitkovića te neki nikad nisu uspjeli sagledati širu sliku Ukićeve uloge u reprezentaciji. U vremenu šutera te stila igre „run-and-gun“ (pogotovo u NBA-u), malo se cijene pojedinci koji su radnici, a oni s najviše poena poberu vrhnje, unatoč tome što su potrošili 50 lopti. Roko je oduvijek bio radnik podređen ekipi, a ne vlastitom učinku. I kao takav završit će svoju bogatu karijeru. Kad on to bude htio…
Naslovna fotografija: hks-cbf.hr
Intervju je obavio Luka Petković za portale dalmacijaportal.hr i hrsport.hr