Sve je započelo upitnom rečenicom: „Mogu li ja trenirati s vama?“ To je pitanje mladi Đolonga uputio Siniši Jaliću, čovjeku koji je tijekom 1990-ih imao odriješene ruke u radu s mladima splitskoga Hajduka. Bio je Đolonga tada još u mlađim dobnim skupinama gradskog rivala, RNK Splita. Početak famoznog razgovora dogodio se u kuloarima Hajdukovog stadiona, a ostalo je povijest. Ne baš najbliža povijest, no za vrhunske stvari ponekad se mora čekati. Da Vlatko nije pružao onakve igre u Hrvatskom Dragovoljcu na vrhuncu djelovanja ovoga kluba pod paskom nezaboravnog Rođe, tadašnji sportski direktor „bilih“ Ivica Šurjak ne bi ga ni primijetio te niti nagovorio na povratak na Poljud.
Juniorski prvak države s Tomićem, Vučkom i Čavlinom
Malo se posljednjih dana, rekli bismo i godina, čuje za ovoga vrsnoga braniča izuzetnih šuterskih sposobnosti. Bio je u nekoliko navrata i kapetan one posljednje šampionske momčadi u sezoni 2004./05., a ističu se finalni susreti Kupa iste sezone kada je Hajduk nakon dvomeča morao čestitati Rijeci na osvojenom trofeju. Đolonga je nosio kapetansku vrpcu u oba susreta. No kako je, uopće, došlo do tih nezaboravnih dana u Vlatkovom životu?
„Bio je pravi profesionalac, spreman trenirati i dva puta tjedno.“
Dakle, susret sa Sinišom Jalićem usmjerio mu je igračku karijeru i prije nego je ona počela. Nakon što ga je Jalić ubacio u „stroj“ omladinskog pogona, na tinejdžeru Đolongi bilo je da se pokaže. Pola godine nije igrao, samo je trenirao i trenirao i trenirao. Rekao je Jalić jednom prilikom: „Od prvog treninga je na mene ostavio dojam izuzetno pozitivnog i jakog karaktera. Bio je pravi profesionalac, spreman trenirati i dva puta dnevno.“ Treniranje mu se, itekako, isplatilo, a imao je i malu sreću što je bio dio jedne sjajne juniorske momčadi u sezoni 1994./95. koja je osvojila naslov prvaka države. Suigrači su mu bili današnji trener Lokomotive, Goran Tomić, napadač koji će vrlo brzo prodrijeti u prvu momčad Hajduka, Jurica Vučko te vratar Silvije Čavlina, koji će u nadolazećem razdoblju dijeliti svlačionicu s Đolongom u Dragovoljcu.
S Orijentom igrao Prvu ligu
Seniori Hajduka su te, 1994./95. sezone, jednostavno, briljirali. Okupila se škvadra kakva neće još jako dugo. Štimac, Asanović, Gabrić, Vulić, Andrijašević, Vučević i drugi skupili su glave te u jednoj od najuspješnijih i najbajkovitijih sezona u povijesti kluba, osvojili trostruku krunu te ušli među osam najboljih europskih klubova prije negoli su ispali od kasnijeg pobjednika Ajaxa. Nije se nimalo lako bilo „uglaviti“ u takvu momčad, pa je Vlatko poslan na čeličenje u Uskok iz Klisa, tada vrlo dobar Uskok, član Prve B lige, tadašnjeg drugog ranga hrvatskog nogometa. Kao 18-godišnjak, bio je Đolonga izuzetno hrabar, što je rekao i trener Klisa, bivši predsjednik Torcide, Stipe Valenta. Slijedila je jednogodišnja pustolovina u Solinu koji je bio rang niže od Uskoka, u Drugoj HNL – Jug. Posljednja stepenica do igračkog etabliranja bila je i najjača stepenica, Orijent, kojemu je ta sezona, 1996./97. bila jedina u klupskoj povijesti među elitom. S 20 godina bio je jedan od glavnih Orijentovih uzdanica te je u prvoligaškoj sezoni ostvario 28 nastupa. Godine 1997. došlo je vrijeme za još više, bolje, jače.
Prešao u Alaves na vrhuncu postojanja ovoga kluba
Klub iz Sigeta, pod vođenjem legendarnog Stjepana Spajića, bio je tada na vrhuncu. U sezoni u kojoj je Đolonga bio prvotimac Orijenta, Hrvatski Dragovoljac osvojio je nevjerojatno treće mjesto u Prvoj HNL, iza Dinama i Hajduka. S obzirom na to da su Modri te sezone bili nezaustavljivi za Splićane, a Splićani za ostatak prvoligaškog društva, Dragovoljac je ponio titulu najboljeg hrvatskog kluba ostatka elitnog društva. Time su izborili nastup u Intertoto kupu. Đolonga se savršeno uklopio u ratničku momčad Stjepana Spajića, čineći obrambeni štit sa Živkovićem, Škopljancem i Margetom. Još su se dvije sezone Crni mogli boriti s kremom hrvatskog nogometa, a onda je pomalo uslijedio pad uzrokovan rasprodajom najboljih igrača, uključujući i Đolongu. Prešao je Đole u španjolski Alaves, no prilikom dolaska nije niti mogao biti svjestan u kakvu momčad dolazi. Sezonu ranije završili su na šestom mjestu Primere te su imali visoke ambicije za sezonu koja je slijedila. Đolonga se nije, baš, naigrao u španjolskom klubu upisavši tri prvenstvena nastupa. Alaves je te sezone stigao do samoga kraja Kupa UEFA-e, gdje su u legendarnom finalu izgubili od Liverpoola rezultatom 4:5 nakon produžetaka. Đole, nažalost, nije bio dio te ekipe, no nije imao razloga žaliti. Na njegovu sreću, Ivica Šurjak primijetio je kako se Vlatko muči u Alavesu te ga je odmah kontaktirao da se vrati na Poljud. Šurjak na odgovor nije morao dugo čekati…
Golčina Dinamu obilježila mu je karijeru
Može Đole biti ponosan što je bio član posljednje šampionske momčadi „bilih“. I ne samo običan član, „igrač s klupe“. Bio je jedan od najkonstantnijih prvotimaca, zamjenik kapetana Hrvoja Vejića. Razdoblje od 2002. do 2005. godine ostat će mu u najljepšem sjećanju igračke karijere. Najprije je u sezoni 2002./03. postigao prvi i jedini pogodak u europskim natjecanjima. Radilo se o susretu pretkola Kupa UEFA-e na Poljudu protiv predstavnika Farskih Otoka, GI Gote (3:0). Na kraju te sezone osvojen je Hrvatski kup pobjedama u finalu nad velikim iznenađenjem, Uljanikom.
„Cijeli život sam sanjao dati gol Dinamu pred punim Poljudom, a uz to taj je pogodak bio i odlučujući.“
Međutim, Vlatko se i dan-danas radije sjeti svoga prekrasnog pogotka Dinamu iz slobodnog udarca u poljudskom derbiju 2002. godine koji je završio rezultatom 1:0, dakle, njegovim euro-golom. Kasnije je Đolonga izjavio: „Cijeli život sam sanjao dati gol Dinamu pred punim Poljudom, a uz to je taj pogodak bio i odlučujući. To mi je bio jedan od najdražih trenutaka karijere.“ Međutim, ono što je tek slijedilo, Đole je čekao od malih nogu.
Kup 2003., prvenstva 2004. i 2005.
Svi pravi hajdukovci htjeli bi u skorašnje vrijeme da se ponovi onakva momčad kao iz prve polovice 2000-ih. Osvojeno Rabuzinovo sunce 2003. godine naznačilo je početak osvajanja trofeja. U sljedeće dvije sezone dva puta su „bili“ podigli pehar namijenjen najboljem hrvatskom klubu. A u to vrijeme to je bio splitski Hajduk. Do tada, „bili“ su jednom osvajali prvenstvo dvije godine u nizu, za vrijeme vladavine Ivana Katalinića 1994. i 1995. godine. Ponovljeni uspjesi dogodili su se 2004. i 2005. godine. Isti čovjek zasjeo je na klupu Hajduka na početku sezone 2004./05., no kasnije su ga zamijenili Baka Slišković i Igor Štimac, koji je i podigao trofej zajedno s igračima.
„Đolonga je profesor i on bi mogao držati katedru iz centaršuta.“
Vlatko je tada imao 29 godina te je bio na vrhuncu karijere, a nakon osvojenog naslova 2005. godine, stigla je i kruna karijere: kapetanska traka. I pod paskom koga ju je dobio? Ni manje, ni više, nego Ćire Blaževića. Nakon imenovanja Đolonge novim kapetanom, trener svih trenera izjavio je: „Đolonga je profesor i on bi mogao držati katedru iz centaršuta.“ Toliko o tome…
Obiteljski posao ispred svega
Prošle je godine Vlatko Đolonga izabran za predsjednika Udruge veterana Hajduka, no na prvom mjestu mu je obiteljski posao, kafić Vivas na splitskoj Pjaci. Nakon završetka karijere, u kojoj je tri puta oblačio reprezentativni dres pod paskom Mirka Jozića i koju je, uzgred rečeno, završio u Mosoru 2008. godine, otvorio je butik sa suprugom Mihaelom, no ubrzo je prenamijenio prostor u kafić zbog nagovora njegovih šogora, braće Šimić, koji su pokrenuli lanac kafića u kojima promoviraju vlastitu kavu. Nije Đole više „umiješan“ u nogomet kao prije, no svaka njegova pojava na nogometnim utakmicama dobro dođe. Nadamo se da mu kafić i u ovim kriznim vremenima „preživljava“, a ako kavu radi kao što je radio probleme protivničkim vratarima iz slobodnjaka, onda samo možemo zamisliti kako mu ide…
Đole, sretan ti 44. rođendan!
Naslovna ilustracija: Pixabay (pozadina) / Montaža: Dalmacija Plus